Ovo ljeto sam nakon dvije i pol godine posjetila svoju obitelj u Osijeku. Trudila sam se dolaziti svake godine, ali prvo je iskrsnulo nešto drugo pa onda nesretna korona i, eto, neko sam vrijeme bila spriječena doći.
Nisam brojala sve te puteve dolaženja i odlaženja, ali osjećaj je isti - volim doći i onda tužna odlazim. Svaki mi se odlazak čini kao prekid nečega i početak opet nečega. Kao kad imate nekoliko započetih stvari i ništa ne dovršavate već po ne znam koji put započinjete nešto drugo. Nit’ ste predani jednome niti drugome. Tako mi se čini i sa ova moja dva doma - nit’ osjećam da pripadam više tamo niti da sam ikada pripadala ovdje gdje sam sada.
Volim posjetiti ljude, ali sam nakon nekog vremena shvatila da mnogi ljudi o kojima ja mislim svakodnevno, uopće ili malo misle o meni. Ne zamjeram im to jer svatko vodi svoje živote. Također, ne mislim o sebi kao nekom posebnom i vrijednom viđenja. Zato sam ove godine odlučila držati se samo onih za koje znam da i mene žele vidjeti. Najviše vremena sam provela sa svojom obitelji i sa svojim malim nećakom. Ostale sam viđala ako su mi se javili i bilo mi ih je drago vidjeti. Svima ostalima nisam željela smetati.
Ove godine sam osjetila posebnu tugu odlazeći. Naravno, zbog ostavljanja svoje obitelji po ne znam koji put, ali i zbog drugih stvari.
Sin i ja smo doletjeli u Zagreb i ove godine nisam htjela da nas itko do Osijeka vozi autom (kao ranijih godina) nego sam platila autobus. Htjela sam pustolovinu sa svojim sinom, htjela sam sebi dokazati da sam sposobna i da mi ne treba ničija pomoć i pokazati sinu da postoje i teži putevi dolaska do odredišta. Ne želim da dobije dojam da će stvari za njega uvijek biti lagane.
Nit’ su mu se svidjeli moji razlozi niti moj način!
Očekivano, ali ciljevi su ostvareni i za sada je poruka poslana.
Put je bio naporan za dijete pa je sin zaspao, a ja sam u miru promatrala mjesta kroz koja smo prolazili i razmišljala. O svačemu možeš razmišljati četiri puna sata kada ne možeš ništa čitati u vožnji. Ja sam jedna od onih koji se ne mogu voziti unazad i ne smiju ništa čitati u vožnji jer postoji velika šansa da ću se ispovraćati. Jedino što mi je preostalo, dakle, je misliti. A vozeći se s jednog kraja svijeta na drugi, totalno različiti kraj svijeta, imaš dovoljno vremena, htio ili ne htio, usporediti ta dva svijeta. Misao se jednostavno sama od sebe nametne.
Vozeći se do Osijeka gledala sam tužno u kuće i mahovinom zarasla dvorišta koja su očito nekada bila lijepa. Gledala sam u ta mala seoca s hrđavim kapijama i pokidanim kantama za smeće. Gledala sam u siromašne i zapuštene dječje penjalice u parkovima, pokidane klupe, pošarane zgrade. Gledala sam u zgrade koje još uvijek imaju tragove rata od prije trideset godina, a davno su trebale biti obnovljene. Činilo mi se kao da je rat ovdje prestao tek prije možda deset godina i kao da je taj nesretni rat jedini događaj koji obilježava Lijepu našu. Neke su zgrade i prostori u kojima su bile male trgovinice zjapile prazne. To mi je sve tako izgledalo tužno jer ispod svega toga leži ogromni potencijal, a sve stoji i propada.
Na autobusnom kolodvoru su nas dočekali brat, tata i mali nećak kojeg sam prvi i posljednji put vidjela kada je imao mjesec dana. Jadno dijete, vidjelo me je jedino na mobitelu pa mu vjerojatno nije bilo jasno kako je crtić koji je do sada gledao, odjednom oživio. Osim emocija, preplavila me je i sparina te ljetne večeri na koju sam očito zaboravila jer trenutno živim u gradu gdje je 0 stupnjeva celzijusa zimi topao dan.
Svih mjesec dana našeg boravka u Osijeku protekao je u šetnjama, ispijanju kave, kupanju u bazenu i ugodnom druženju. Dijete mi se naigralo, nakupalo i upoznalo malo bolje svoje bratiće i sestrične. To je ono što sam i htjela za nas dok smo tamo. Iako imam osjećaj da, budući da dolazimo možda jednom godišnje u Osijek, moj se sin sa svojom rodbinom svaki put upoznaje ispočetka jer ljudi i djeca se promijene u godinu dana.
U istom tom vremenskom periodu, trudila sam se ne misliti na manje ugodne stvari koje sam vidjela oko sebe. Trudila sam se zatomiti osjećaj da generalno imam sve manje ljudi tamo s kojima imam zajedničkih tema. Trudila sam se ne reagirati na ponašanja ljudi u određenim situacijama i na određenim mjestima koja bi negdje drugdje bila etički neprihvatljiva. Trudila sam se ne pričati često kako stvari funkcioniraju u Kanadi jer vidim izraze lica koji samo što ne kažu “pa šta si onda došla”. Ako ćemo iskreno, ponekad sam se bojala i spomenuti Kanadu jer svaku pozitivnu stvar koju kažem o Kanadi ljudi iz nekog razloga dožive kao moj osobni hvalospjev, a ne kao potencijalnu ideju za napredak u vlastitoj zemlji. Vrlo često osjećala sam se kao stranac u vlastitoj zemlji. Otišla sam i nemam više pravo ništa reći.
No sve je to čovjek spreman prečuti i prešutjeti jer u dubini duše želi se vratiti. Onaj tko nikada nije živio negdje daleko, ne zna osjećaj težnje koliko imigrant koji se želi vratiti tamo gdje je nekako imao svoje mjesto, gdje je pripadao. Ali sada sam nekako na dvije strane. Imam razloge i za vratiti se i za ostati i vaga je nekako na sredini. Težnja za povratkom je još uvijek golema. Rekla bih, nekada nepodnošljiva.
Ali…
Kada sam bila dijete, nekako sam mislila da ljudi svugdje na svijetu žive isto, da su svi ljudi relativno slični, da ih usrećuju i rastužuju iste stvari, da žive sa istim predrasudama i društvenim normama, da se bore sa istim stvarima, da je politika svuda ista, da se svi svuda bore za iste stvari. Ono, generalno, da su sve zemlje i narodi slični. Ono što mi živimo ovdje, netko drugi živi negdje drugdje. Stvari su takve kakve jesu i mi ih kao takve prihvaćamo…jer to je život, je l’?! Tada bih rekla da se razlikujemo samo u sitnici tu i tamo, u načinu na koji se odijevamo ili se pozdravljamo, u boji kože ili u načinu na koji obilježavamo značajne događaje. Moj svijet je tada bio malen. Znajući ovo što sada znam, shvaćam da nema “sitnica tu i tamo”. Načini naših života, razmišljanja, odgoja, rasta, napretka, odnosa jednih prema drugima…različiti su kao nebo i zemlja. I onda tako, kada sam u stanju čežnje i želje za povratkom samo mi jedna stvar padne na pamet da se trgnem iz tog stanja. Više se ne radi o tome gdje ja želim biti ili gdje ja želim pripadati nego u kakvoj sredini želim da moje dijete raste, kakve mogućnosti želim da ima i na kraju, kakvu budućnost želim za njega. Koliko god mi nekada teško padne pomisao da moje dijete nije trenutno okruženo bratićima i sestričnama i svima drugima koji ga žele blizu, ipak me utješi činjenica da raste u pozitivnoj sredini koja će mu pružiti obilje mogućnosti.
I tako, ponekad su osjećaji gadna stvar za imati. Ponekad nas spriječavaju da vidimo stvari iz prave perspektive. Čine nas neodlučnima i dovode u stanje u kojem o svemu previše razmišljamo. Zbog njih ponekad donosimo loše odluke. Priznajem, ta sam! Teško im se oduprijeti i ne kažem da to trebamo, ali ne treba im se ni prepustiti. Samo trebamo svako za sebe naći način kako ih kontrolirati i kako se nositi s njima.
Samo to.
Ništa lakše, zar ne?!
Ne živimo od nostalgije, uspomena i sjećanja, a sve što radimo i što smo odabrali je bilo u nadi da je tako bolje za našu djecu. I do sada pokazuje se da jeste. Ne mogu zamisliti svog sina u školi u HR. odn. mogu kao dijete koje je potlačeno i nesretno, ukalupljeno i sapeto.
Baš lijepo napisano!!