Dr. Jekyll i gospođa Hyde

U našim životima sve nekako trenutno sjeda na svoje mjesto. Uselili smo u prekrasan novi dom, sredili, povadili, prijavili papire, ugnijezdili se i preživjeli sto tisuća mjeseci ovog pakla vani, a ja sam tjednima luda k’o šiba. 

Budim se umorna, ne spavam dobro, sanjam da me ganjaju zvijeri iz kanadskih šuma, imam more neobjašnjivih boljki, kosa mi ispada (a raste mi brada), teška sam si i svakodnevno se tjeram napraviti nešto produktivno. Najizraženija novina je neobjašnjiva potreba za plakanjem. Ali ono, kada krene, ne zaustavlja se. Sve što sam ikada dobro napravila, odjednom se pretvori u kantu negativnog samogovora koju neka nepoznata sila samo sipa i sipa po meni. Grabi od negdje pa opet sipa. Ništa ne valjam, ružna sam si, loš sam roditelj, ništa ne radim kako treba… I prije sam znala biti tužna, ali ovo je kao da su se moji um i tijelo urotili protiv mene i paralizirali me. Kao da se sve oko mene nekako odigrava vrlo sporo, a ja kao u onim reklamama za tablete protiv depresije hodam okolo u sivim tonovima dok me iznad glave prati kišni oblak. Dok dođem iz sobe u kuhinju, ne znam što sam trebala, ne mogu se sjetiti riječi, pogledam na sat i nakon što spremim mobitel u torbu shvatim da ipak ne znam koliko je sati. Sve ladice u glavi se čine otvorene i iz njih ispadaju stvari, a ja se okrećem, zanemarujem nered i krećem raditi nešto deseto što će naposljetku kao i sve drugo završiti nedovršeno na popisu.

Nedavno sam završila na hitnoj. Dvaput! Na kraju ništa ozbiljno, ali me je u tom trenutku prilično uplašilo. Taman sam bila u toj nekoj plačljivoj fazi i sva sam zdrmana ušla u ambulantu. Doktor me je pregledao i odlučio napraviti neke dodatne pretrage no kada me je prvi put ubo iglom malo me je zaboljelo i ja sam briznula u tužni plač. Jecala sam. Ja, koja se tetoviram i dobrovoljno dajem krv i ne bojim se igle. U tom me trenutku obuzela neka tuga. Ne volim plakati pred drugima, pogotovo pred nepoznatim ljudima, ali tijelo kao da je odustalo od svega. Doktori su me zbunjeno gledali znajući da ubod nije bio toliko bolan. U čudu su me počeli ispitivati želim li sredstvo za smirenje. Nije im bilo jasno! Nije ni meni, ali sam ridala kao dijete. Ridala sam kako već godinama nisam. Sve mi je bilo prestimulativno i preemotivno za doživjeti. Osjećala sam kao da je cijeli teret svijeta na meni. U čekaonici sam srela mamu svoje bivše učenice. Natečenog lica od plača pričala sam s njom i smješkala sam se. Nikada mi nije bilo teže smješkati se nekome kad mi se ne smješka kao tada. Kad sam ostala sama s mužem, otišla sam u jedan kut i opet plakala. 

U posljednjih nekoliko mjeseci, takve mi faze dolaze pred menstruaciju. Postala sam  vrlo agresivna i nestrpljiva. I prije sam imala dramatične trenutke pred menstruaciju, ali osjećam da sam  uvijek imala stvari pod kontrolom. Ovo što mi se sada događa postalo mi je emocionalno i fizički teško i iscrpljujuće. Često osjećam da sam sama sebi bully. 

Pročitala sam da se takve drastične promjene raspoloženja počinju pojavljivati u perimenopauzi. 

Po prirodi sam vrlo temperamentna osoba i zbog toga sam i prije imala neka svoja nagla raspoloženja, ali nikada ovog intenziteta. Sva moja raspoloženja uvijek su bila odraz nekih vanjskih stresora u mom životu, ali nikada do sada nisam imala potrebu toliko plakati kao posljednjih nekoliko mjeseci. Usporedila bih to s tugom koju osjećamo kada nam premine netko jako blizak. Kada znaš da te ništa ne može utješiti. Suze dolaze same i nezaustavljive su, a ja moram organizirati život. Nikada u životu nisam ovoliko mislila da nešto sa mnom nije psihološki u redu kao posljednjih mjeseci. A da ne kažem da sam zbog svih fizičkih boljki koje osjećam umirala od potencijalnih terminalnih bolesti svaki tjedan. 

Nikada se nisam opterećivala starenjem. Uvijek sam mislila da ću jednostavno ući u tu neku dob i da će stvari jednostavno ići svojim prirodnim tijekom, a da ću ja biti ja. Nisam znala da ću odjednom početi osjećati sve odjednom. Da, to je pravi izraz - osjećam da osjećam SVE. Starenje  je prirodan proces i u današnje vrijeme kada toliko mladih ljudi ni ne doživi starost, stariti je postala privilegija. No neizbježno mi je primjetiti da koliko god ne razmišljala o tome, osjećam da se mijenjam - fizički i psihički. Ne smeta me toliko fizički dio koliko taj psihološki jer svo to silno plakanje koje sam spomenula, sprječava me da budem kreativna i produktivna ili jednostavno - funkcionalna. Želim još puno stvari za sebe i za svoju obitelj, a osjećam da plivam uzvodno. Imam ideje koje želim realizirati, a stojim i gledam u njih i stalno čekam taj neki pravi trenutak. Zabrinjava me manjak motivacije. I   kada napravim minimum, osjećam da sam premorena. Trčim posvuda, a osjećam da nisam napravila ništa. 

Kako to da žene o tome u našoj kulturi ne govore? 

Jesmo li odgajane da moramo moći sve, čak i kad nas tijelo izda? 

Smijemo li uopće naglas reći da nam se plače?

Žene, jeste li sabrane, funkcionalne, organizirane i neplačljive?

Ili ste totalno “lude” kao ja?