Tu sam, kod kuće.
Život izvan Hrvatske mi se sada čini kao u nekom drugom životu.
Drugi imigranti su mi znali spominjati neke svoje poznanike koji su se vraćali iz imigracije u svoju matičnu zemlju pa su se razočarani opet vraćali u imigraciju. Priznajem, razmazi te strana zemlja i nekada se teško naviknuti na manjak nekih luksuza koje sam uživala posljednjih sedam godina. A kada kažem luksuza, mislim prvenstveno na ljubaznost potpunih stranaca na ulici, u trgovini ili na bilo kojem šalteru na koji moraš doći, na pravdu koja ti neće biti uskraćena ako se nađeš u nekoj teškoj situaciji i plaću koju ćeš dobiti točno u dan, sat i minutu.
No niti jedan luksuz mi ne može nadoknaditi osjećaj usamljenosti koji sam imala daleko od svih.
No, to je iza mene. Stan koji smo iznajmili je očajan tako da uistinu, 100%, bez zadrške, iskreno kažem i ne lažem kada kažem da s nestrpljenjem jedva čekam preseljenje u novi prostor.
U naš prostor!
Uvijek sam ovaj blog tretirala kao svojevrstan dnevnik koji sam pisala u nadi da ima ljudi koji slično razmišljaju pa mu tako i dalje želim pristupati. Kao djevojčica često sam pisala dnevnik i u njemu pisala o svojim radostima, strahovima, razmišljanjima, prvim simpatijama. Tada su to bile kao neke tajne, ali sada kao poluodrasla osoba nekako imam osjećaj da više nemam potrebu nešto tajiti. Niti mi se da voditi neki tajnoviti život ili sugar coatat nešto o čemu razmišljam ili nešto što osjećam. Sve moje osobnosti su vani na otvorenom pa tko se želji uključiti na ovaj moj ludi vlakić, the more the merrier!
Stvari su za nas trenutno vrlo kaotične od samog povratka u Osijek. Tražili smo gradilišta pa stare kuće pa stanove, ne bismo li našli nešto za nastavak novog/starog života. Teško je otići, ali teško se i vratiti kada si sve rasprodao prije odlaska. Ja nemam posao, a muž radi u dvije smjene jer radi u dvije vremenske zone. Između smo se pokušavali prijaviti, pojaviti, prebroditi jet lag, otvoriti račune, potražiti mjesto za život, podružiti, pružiti djetetu potrebnu podršku u prilagodbi, pokupovati stvari koje nam trebaju… More važnih stvari za obaviti, nastaviti život i ne izgubiti razum putem.
Kao učiteljici, posla za mene trenutno nema na kraju školske godine pa moram čekati još koji mjesec, ali moram priznati koliko se god veselila nekakvom intelektualnom, kreativnom i dinamičnom radu, toliko me je nekako i strah ponovo ući u učiteljstvo iz nekoliko razloga.
Dugo izbivanje
Posljednji put sam u razredu radila prije više od sedam godina. Ne bojim se samog rada u razredu jer sam zapravo uvijek voljela dinamiku učiteljskog posla. Voljela sam stvarati i smišljati nove metode rada, listiće, igre, prezentacije. U razredu brzo prođe 45 minuta pa ti se i sam dio vremena na radnom mjestu ne čini kao da neće nikada završiti.
Budući da sam overthinker i control freak i sve moram znati sada i odmah, bojim se zapravo stvari koje ću uz rad u razredu morati ponoviti ili čak naučiti jer kada u nečemu nisi dugo vremena, malo ispadneš iz štosa. Izreka to ti je k’o kad bicikl naučiš vozit’ mi se sada čini malo klimava. A naši ljudi su takvi da će morati nešto otkomentirati ako nešto ne znaš isprve. Nemojte ni pokušavati negirati jer svi znamo o čemu pričamo.
Često imam osjećaj da sam profesionalno posljednjih sedam godina nazadovala u usporedbi sa svojim kolegicama učiteljicama. Počela sam istodobno razmišljati želim li se zapravo uopće i vratiti u školu i ponovo prolaziti isti stres i odgovornost, a budući da sam uvijek imala neki imposter sindrom, eto…there’s that too, pogotovo sada nakon sedmogodišnje “dezertacije”.
Novi ljudi
I dok sam radila kao učiteljica na zamjenama, uvijek mi je najteže padalo što nakon nekog vremena moraš među nove ljude, nove učenike, nove roditelje, nove prakse u određenoj školi. Svi te nekako promatraju, ocjenjuju, prosuđuju. Pod povećalom si i konstantno imaš osjećaj da se moraš nekome dokazivati. Uvijek čuješ onaj dio “ali naša učiteljica to ne radi tako”, a vjerujem da će biti i sumnjičavih pogleda s upitom “a što se sada vratila u Hrvatsku”. Pozitivno će me iznenaditi ako se ovaj zadnji dio ne dogodi.
Ne znam, spremam se na različite scenarije. Kao što sam prethodno rekla, previše o svemu razmišljam, a ako sam vam već tu čudna, drago mi je da nemate pristup mojim unutarnjim monolozima.
Prilagodba
Dok sam bila mlađa učiteljica, mislila sam da stvari moraju biti takve kakve su uvijek. Preispitivala sam ih, ali sam vrlo često padala pod utjecaj starijih kolega i stoljetno ustoličenog nikako promjenjivog hrvatskog školskog sustava.
Kako sam bivala starija i stekla iskustvo jednog drugačijeg školskog sustava kroz školovanje moga sina, često više nisam nalazila smisao u mnogim stvarima koje se provode u hrvatskom školskom sustavu. Tada sam mislila da se više neću ni vraćati u hrvatsku školu, ali eto mene opet.
Bojim se da preko nekih stvari neću moći prijeći jer se s njima ne slažem. Bojim se da se nekada neću moći ugristi za jezik i zažmiriti na stvari koje će se od mene tražiti da učinim ili kažem, a koje mi nemaju smisla. I inače nemam lako prilagodljiv karakter, a što sam starija i sa sadašnjim životnim iskustvom sve mi je teže prihvaćati tuđe načine i raditi kompromise u stvarima s kojima se ne slažem.
***
Kada sam odlučila ponovo se vratiti u Hrvatsku, znala sam gdje se vraćam. Nisam očekivala razumijevanje drugih. Samo sam se veselila vratiti se mom načinu života. Veselila sam se susretu s dragim ljudima i željela sam opet negdje pripadati.
Ljudi će možda pomisliti da je lako vratiti se i samo nastaviti tamo gdje smo stali, ali to je daleko od istine. Još uvijek u početku nekako ne znaš gdje si iako si doma. Potrebno je vrijeme ponovo pronaći svoje mjesto, svoje rutine, organizirati se kada su ti stvari još uvijek u koferima i nemaju svoju policu. Još si uvijek čardak ni na nebu ni na zemlji.
No iako imam te neke svoje nesigurnosti, ne mislim da su one nepremostive. Svjesna sam da su one tu privremeno i da će s vremenom otići jer znam od čega sam građena. Ako me je ovo sedmogodišnje iskustvo nečemu poučilo je to da sam jača nego prije i da se znam izdignuti iz situacija koje su mi nelagodne. Jer vidite, ono što mene tjera protiv moga can’t do stava je čisti inat. To ne znači da ignoriram nesigurnosti i strahove nego im samo ne dam da me preplave.
Onako, iz inata!
Comments