Hvalospjev ljubavi i tekst koji nema ništa s tim

Jednom davno, jedna novopridošla Hrvatica, a.k.a. Ja, nastanila se u Kanadi. 

Oduševljena novim stvarima i potpuno očarana kanadskim mentalitetom, napisala sam jednom prilikom da ako se ikada vratim u Hrvatsku bit će da me je napustio razum. I evo mene, nestrpljivo iščekujem da prođe još koji dan da sjednem u taj “crni” avion koji će me konačno odvesti kući. Kući, gdje se predsjednik i premijer države prepucavaju kao da su čuli sočni trač u frizerskom salonu u dvije različite verzije i nemaju ga kome prepričati jer nemaju prijatelja. Niste shvatili foru?! Odlično! Dobrodošli u logičnost hrvatske politike!  

Počela sam aktivno pratiti Dnevnik, RTL Direkt i slične emisije. Jbg, dođe to valjda s godinama. Ali zapravo, ja sam sanjar i stalno se nadam da ipak negdje među krčmarima hrvatske politike (jer krčmar je aktualna riječ našega predsjednika) ima neke dobre i moralne duše koja želi popraviti Lijepu našu. Trenutno mi svi izgledaju kao neke ljige. Muški političari izgledaju kao da u životu nisu potrčali, osim za onim seoskim sladoledarom na biciklu iz djetinjstva. Bude mi ih žao ponekad pa pomislim ajd’ nek’ su si nešto ukrali kad ih već nije lijepo za vidjeti. Osim osječkog gradonačelnika, on je sladak. 

Žene, njih čak možda tri, kao da ih je netko izabrao slučajnim odabirom da se popuni kvota ženskog spola u saborskim klupama, a zapravo svima tamo kuhaju kavu.

Ponekad gledam prepucavanja političara i osjetim potrebu ispeći si kokice.

Uglavnom…

…malo sam prije koji tjedan pratila slučajeve femicida koji su se nažalost dogodili. Dvije žene su mrtve. Znam i neke žive čiji su partneri magičnom silom zakonski nedodirljivi kao što su bili i mnogi prije nego se dogodio femicid. Tragedija samo čuči i čeka svoj trenutak.

Mnogi ljudi u Hrvatskoj i javno u medijskom prostoru naglašavaju kako je hrvatsko društvo nakaradno i treba promjenu. Nasilnike rijetko sustiže pravda. Da, puno stvari se treba mijenjati, a pokušava ih mijenjati 46% ljudi koji uopće izađu na izbore, dok u jednoj Švedskoj (i nekim drugim državama) npr. na glasanje izađe 84%. Onih 54% neglasača u Hrvatskoj samo šire prostor za manipulaciju ljudima koji nisu dobri za Hrvatsku. Kod nas je uvijek ono “ma šta da glasam kad se ništa neće promijeniti”. 

I neće! 

Nemojte glasati i nastavite kukati.

Po mom mišljenju, danas nema društva koje nema nešto nakaradno, ali zaboravljamo činjenicu da je naše društvo takvo generacijama. Ukorijenjena nakaradnost se ne mijenja odjednom sa pet prosvjeda i 10 žena koje su digle glas protiv femicida i nasilništva. Promjena je težak i spor proces, a hrvatsko pravosuđe i mnogo institucija koje bi trebale pomoći žrtvama nasilja su tamne rupe pune kostura i ako u nju netko lampicom posvijetli, na vidjelo će izaći sav nemoral koji je razlog zašto netko nekoga ima u šaci i zašto ljudi ne obavljaju svoj posao kako treba. Ono što ja nikako ne razumijem je kako netko tko bi nekome trebao pomoći i to ne čini nego se da potkupiti, grli svoju djecu znajući da je ljiga od osobe.

I dok je ruka pravde i promjene spora, društvo se može za to vrijeme mijenjati obrazovanjem novih generacija, postupnim mijenjanjem mentaliteta i djelovanjem.

Najveća promjena za sada u hrvatskom obrazovanju je uklanjanje grafoskopa, još uvijek nam je stalo što će ljudi reći, a kako se djeluje…odite gore na onih 46% glasača. 

Reći ću možda neke grube stvari ovdje i ticat će se isključivo žena, ali želim ih reći naglas jer moram priznati da me ta uloga žena kao žrtvi u našem društvu već neko vrijeme živcira. 

Svaka čast onoj manjini koja zna što za njih valja i ne valja, ali ja mislim da veliki broj žena u Hrvatskoj, pogotovo onih nisko obrazovanih, još uvijek živi zarobljeno u moru nekih društvenih ili crkvenih dogmi, uglavnom svojim izborom, iz kojih nikada nisu ni pokušale izaći jer se previše brinu o mišljenju društva. Gledajući kroz svoje odrastanje, rasla sam okružena ženama koje su prije toga rasle okružene ženama koje nikada nisu propitivale svoje osnovne ljudske potrebe za bilo čime osim za udajom, brigom za djecom, kuhanjem i obrađivanjem bašte. Muž je bio dočekivan s ručkom na stolu. U svemu tome nema ništa loše ako je to nešto što te ispunjava i nemaš potrebu za ničim drugim. I ono još bitnije, ako ti, naravno, život nije ugrožen. 

Dok sam se ja stravstveno izjašnjavala o stvarima o kojima sam imala mišljenje kad sam bila mlađa, upravo su mi druge žene znale reći da sam smirenija otkad sam si našla dečka ili ako ga nisam imala, da sam nervozna jer su to nejebice (pardon my French, ali to su bile upravo te riječi). Takvi nepotrebni komentari stvaraju dojam da ženi treba muškarac da ju smiri ili da previše bira ili da traži dlaku u jajetu kod odabira partnera. 

Sigurna sam da su sve generacije našeg društva po raznim sredinama slušale priče gdje supružnik mlati ženu. Susjedi po zgradama su to slušali, po selu se o tome šaputalo, bila je to nekakva javna tajna unutar rodbine, mnoga djeca su tome nažalost bila svjedoci. Rijetki su se željeli upetljavati u obiteljske drame, ali ako je netko i pokušao, naišao je na zid izgovora poput “to se tebe ne tiče, ne petljaj mi se u brak, to je moj život, nemam kuda, ali ja ga volim, ne želim da mi djeca rastu bez oca, vidjet ćeš ti kada si s nekim dugo u braku, ti to ne razumiješ” i slično.

Ako sada kažete da niste nikada čuli za takve situacije, ili lažete ili ste jedini u ono malo ispod 4 milijuna stanovnika Lijepe naše.

Tragedija je što su žene nekako uvijek mislile da je to prihvatljivo, da je šutnja zlato i da su baš one te koje će nasilnika magično pretvoriti u dobricu jer baš one imaju IT faktor. Sigurna sam da crvenih zastavica uvijek ima u potencijalno nasilnim vezama, ali žene su uvijek voljele misliti da mogu mijenjati muškarca ako mu stave prsten na ruku. Ne mislim na spuštanje WC daske nego na agresivne svađe, skoro udarce, omalovažavanja, pijančevanja, sumnjiva ponašanja i mnoge druge znakove koji uglavnom upućuju da stvari ne idu u dobrom smjeru. Ako nekim slučajem nije dobio neku agresivnu mentalnu bolest,

nasilnik nije postao nasilnik preko noći. 

Vlastitim očima sam vidjela slučajeve nasilništva nad ženama kao dijete i kao odrasla osoba, u različitim oblicima i svaki put kada sam pokušala reagirati, kada je “prošla opasnost”, gledala sam te žene kako se ipak vješaju po svojim muževima kao da su osvojile jackpot u životu. Imale su one more razloga zašto se uvijek vraćaju istoj osobi, ali niti jedan meni nije imao čvrste temelje. Ovo nije osuda, ali se ne mogu pretvarati da razumijem te razloge jer iako je hrvatska pravda spora, prije nego se itko drugi počne boriti za tebe, ti si ta koja se mora početi boriti prva. 

Prije par godina, u Africi je u ruralnim i manjim urbanim sredinama provedeno istraživanje o obiteljskom nasilju nad ženama. Pokazalo se da do nasilja najčešće dolazi u ruralnim sredinama gdje su žene ili oba supružnika neobrazovani. Neobrazovane žene su prihvaćale činjenicu da je nasilje njihovih muževa normalna pojava i nisu to previše preispitivale. 

Prema podacima UN-a najviše nasilja nad ženama imaju zemlje Latinske Amerike. I tamo i širom svijeta razlozi su slični (društvena stigma, korumpirano pravosuđe), a što se etničkih skupina tiče, većina obiteljskog nasilja se događa unutar domorodačkih naroda i ljudi crne boje kože što me opet dovodi do zaključka da je poticanje obrazovanja djevojčica i djevojaka (i generalno djece) jako važno. 

Poticanjem obrazovanja djeci otvaramo svijet. Vodimo ih dalje od društvenih dogmi i loših praksi. Učimo ih razlikovati crvene od zelenih zastavica. Učimo ih izbjeći loše ljude i potencijalnu tragediju. Učimo ih kako se prvo pobrinuti za sebe kako bismo spriječili da ih netko zgazi i uvjeri ih da nemaju drugog izbora nego ovisiti o nekome kome emocionalno i fizičko nasilje hrani ego. 

Nasilnike ne možemo mijenjati. 

Teško i sporo se mijenja sustav. 

Možemo utjecati na našu djecu.

Možemo mijenjati sebe i svoje reakcije. 

Tako ja nekako vidim promjenu mentaliteta.