Snimljeno po istinitim događajima

Hm, što reći, što napisati?

Neke gorke lekcije smo morali ponoviti, a neke nove i naučiti jer te novonaučene dolaze s iskustvom, a naučili smo ih našavši se u nekim novim životnim situacijama.

Ono što su mi savjetovali sada, a nikada prije je da ako želim ostati tu, moram prihvatiti da živim na Balkanu, da je to tako i da ako neke stvari ne prihvatim, nikada neću imati mira. 

Nije li to jedan poražavajući savjet? 

Drugim riječima, predaj se ako želiš zadržati zdrav razum!

Mislim da se nikada neću naviknuti na mentalitet i neprofesionalnost koju sam doživjela posljednjih nekoliko mjeseci kao i na činjenicu da ovdje sve prolazi i nitko ne mora snositi posljedice svojih djela dok god ima određeni status. Ili novaca, naravno, ali to je već svima znano. 

I ok, odrasla sam ovdje i znala sam otprilike što me čeka, ali na jednu stvar nisam uopće računala.

Ni u peti mi nije bilo da ću se morati opet navikavati živjeti ovdje. 

Krenut ću od onoga što mi je (osim obitelji), kao najviše nedostajalo, a to je rad u struci. 

Posljednjih nekoliko mjeseci radila sam po zamjenama kao učiteljica i bila bih nezahvalna kada bih se žalila jer posao me je jednostavno nekako nalazio. Iako, moram priznati da mi uopće nije jasno zašto bi u ova vremena netko želio raditi u školi. Ta osoba stvarno mora jako, jako, jako voljeti raditi s djecom jer uistinu svi drugi razlozi mi nemaju smisla.

Meni je zapravo nedostajao intelektualni rad jer ja nisam stvorena biti domaćica!

Možda se neki moje struke neće složiti sa mnom, ali nažalost, u hrvatskom školstvu se ništa nije promijenilo. Samo tzv. elitne škole dobiju novu opremu, roditelji ti još više sjede za vratom, a njihova djeca ti se u facu deru da kakav je to test koji ima samo devet bodova. True story!

Vratila sam se u razred i nastavila tamo gdje sam stala, kao da nisam ni otišla. Samo sam morala malo pohvatati konce jer se radilo o različitim školama, a svaka škola ima neku svoju dinamiku. Ja znam svoj posao i rad u razredu mi nije bio ništa novo. 

Odlazila sam na testiranja koja je svaka škola morala službeno odraditi. Ponavljala sam pravilnike i pisala testove čisto da se pojavim i da komisija može povezati rukopis s osobom koja se pojavila. 

Slušala sam i gledala “nebrušene dijamante” koji žele “izbrusiti zanat” u dotičnoj školi i čekala da se netko iz komisije počne smijati na ovakve izjave. Također, ako niste znali, najveća nagrada na kraju dana svake učiteljice je dječji osmijeh.

Ne znam, meni je najveća nagrada na kraju dana da se nitko ne potuče i da ne moram zvati ničijeg roditelja. 

Uistinu, ljudi su spremni reći da najviše žele mir u svijetu i plivati s dupinima da dobiju posao pa se pitam ima li više normalnih i iskrenih ljudi i na temelju čega uopće poslodavci odaberu kandidata. 

I cherry on top pitanje, “zašto mislim da sam ja najbolji kandidat za to radno mjesto” jer ako do te faze niste dovoljno grizli, hajde da vidimo možete li napraviti salto unatrag i pokakiti nam sjajni zlatnik. 

Jednoj školi sam donijela prijavu osobno i na porti su mi rekli da ju moram poslati poštom. Stajala sam tamo zbunjeno i gledala se sa spremačicom. Rekla bih da je primjetila moju zbunjenost jer je samo slegnula ramenima i rekla da ona samo radi ono što su joj rekli da radi.

U drugoj školi su me zaposlili do božićnih praznika, dovoljno dugo da se i djeca i ja priviknemo jedni na druge, a nakon praznika zaposlili drugu osobu. Da ne govorim da su me za to vrijeme zvali iz drugih škola što sam ja ljubazno odbila jer, pazi sad, imam posao koji bi mogao potrajati malo duže. Posao nije potrajao! 

U trećoj školi je učiteljica sa bolovanja vodila razred umjesto mene jer iz nekih svojih razloga, koji mi nisu bili jasni, otvoreno nije željela da ju ja mijenjam pa me je u tom svom narcisoidnom i control freak stanju totalno neprofesionalno pokušala ocrniti pred roditeljima djece. 

U četvrtoj školi sam samo potvrdila koliko su neki učitelji zalutali i ostali u hrvatskom školstvu iako im tamo uopće nije mjesto.

U petoj školi mi je komisija otvoreno rekla da vide da sam profesionalna i moralna osoba, ali da moraju zaposliti neku od ostale tri kandidatkinje jer su one već tamo radile. Jedna od njih je imala položeni stručni, ostale dvije nisu koliko sam shvatila iz njihovog razgovora na hodniku.

Kako sve ovo što sam sada napisala ne bi izgledalo kritično i cinično, srela sam ipak i mnoge drage ljude koji su me toplo primili i pomogli mi u ponovnom snalaženju u školskoj atmosferi. 

Hvala im od srca!

Prije nego sam uopće mogla tražiti posao, bili smo podstanari u precijenjenom stanu koji nije bio okrečen vjerojatno otkad je zgrada sagrađena, a rupe na vratima su bile prebojane nečim što bih ja usporedila s korektorom za brisanje tinte s papira. Stan je došao s nešto namještaja gdje se sve skoro raspadalo, a kutna garnitura je bila toliko crno prljava da mi se gadilo na nju sjesti. Zidovi su bili poprskani pitaj Boga čime, a na kupaonskim sanitarijama je bilo toliko kamenca i ostalih nakupina da sam neke stvari sama kupila i zamijenila jer je voda curila na sve strane. Ali to se dogodi kada unajmljuješ stan na daljinu.

Nakon što smo se upustili u kupovinu vlastite nekretnine, počelo je navlačenje s majstorima iako je zgrada bila već skoro pri kraju. Najjadnije je to što te netko gleda u oči i kao nekom mulcu besramno ti govori stvari koje ti želiš čuti u tom trenutku, a i on i ja znamo da se nećemo čuti niti vidjeti dok ja opet ne nazovem i ne budem dosadna. I nekim slučajem, kada nazovem, baš u tom trenutku su oni planirali doći, ili pripremiti ugovor, ili baš gledaju u ugovor, ili su me baš sada htjeli nazvati i slično. Tretiraju te kao kretena jer mogu!

Naučili smo da ovdje nikome ne možeš vjerovati i da u sve i svakoga moraš sumnjati! 

Pripremajući se na povratak u Hrvatsku, najviše nas je brinulo kako će se naš sin snaći. Napričali smo mu da će se ovdje lakše sprijateljiti, da su ovdje prijateljstva trajnija i da se djeca nekako lakše nađu. 

Umjesto toga naišao je na djecu koja mu se rugaju zbog jezika i zbog izgleda. Jedan mu je dječak rekao da se ne druži s nekim tko je dobio jedinicu iz hrvatskoga. Drugi mu se unosi u facu i govori mu da je glup, a istovremeno viber grupu za rad na projektu naziva Hrvatska vojska. Ne znam kako vama, ali meni je sve tu jasno! Nemam ništa protiv hrvatske vojske, ali come on…sigurno i vi vidite što tu ne valja, je l’?! Nakon što nažalost nije mogao sudjelovati u grupnom projektu jer je bio bolestan, optužili su ga da je to namjerno napravio i prijetili mu se ako oni zbog njega dobiju slabiju ocjenu. 

Ljudi moji, silno sam željela imati ovdje život! I sad će netko možda reći, ali naši majstori su…, ali naša škola je…, ali u Hrvatskoj je…, ali život ovdje je… Što god ja ovdje rekla, naći će se netko s protuargumentom. Ljude u Hrvatskoj lako oduševljavaju pojedinačni slučajevi dobrih primjera ljudskosti. I ne kažem da ne trebaju, ali takvi slučajevi su upravo to - pojedinačni! Što kad bih vam rekla da su loši primjeri negdje drugdje pojedinačni, a dobri slučajevi da su dio svakodnevnice? I nije svuda sve sjajno i nisu svi ljudi svuda divni, ali na ljudskosti se uporno radi i tu je razlika između nas i njih.

Došavši ovdje, polagala sam nade u mlađe generacije. Mislila sam, ok, ipak su nam mnoge stvari dostupnije sada nego u prošlosti. Ipak nam je svijet otvoreniji i mladi imaju priliku početi živjeti uz mnoge nove spoznaje te naučiti nove obrasce ponašanja no onda sam ušla ponovo među djecu i vidjela da su oni ipak djeca svojih roditelja i njihova će djeca biti djeca svojih roditelja. Ne znam koliko generacija bi moralo proći da razvijemo sasvim novi, zdraviji mentalitet i počnemo ispočetka stvarati jedno moralno i pravedno društvo.

No, ja sam sanjar i uvijek ću i na najmanju ljudsku dobrotu pomisliti “ali možda ipak”. Svakome ću dati benefit of the doubt i pristupiti mu s osmijehom dok me ne uvjeri u suprotno. I da, zbog takvog pristupa uvijek riskiram razočarenje što se dogodilo mnogo puta. Zato neki mirno spavaju dok ja vrlo često mislim da sam luda, sitničava i naporna i da mi treba neka psihoterapija zbog hrpe sranja kojih se nagledam i naslušam šuteći i klimajući glavom, osmjehujući se ljudima koji su zaslužili da ih se šutne u guzicu.