Razgovarala sam neki dan s jednom ženom, Kanađankom, koja ima dva sina. Prisjetila se nedavno ona dana kada je jedan od njezinih sinova išao na plivanje. U njegovom timu ih je bilo petorica dječaka. Uoči ovih događaja s Ukrajinom, prisjetila se ona ispričati svom sinu nešto o čemu on tada nije ni razmišljao. Naime, u njegovom timu dječaci su bili hrvatskog, srpskog, ukrajinskog i ruskog podrijetla. I njezin sin naravno Kanađanin. Svi su u timu lijepo surađivali i nisu imali pojma odakle itko od njih potječe. U tom trenutku ti su dječaci bili samo dječaci. Znali su jedino da su tim, a tim surađuje. Njezin sin nije znao ništa o porijeklu ostale četvorice.
Zašto ljudi odlučuju imati djecu nego iz sebičnih razloga?! Nisu to loši sebični razlozi. Ljudi imaju potrebu stvoriti nešto nalik sebi u zajednici s osobom koju vole, ili u tom trenutku, misle da vole. Kada netko odluči imati djecu sigurno ne razmišlja o ulozi koju bi to dijete moglo imati u svijetu. Mi stvaramo djecu. U trenutku kada smo odlučili imati potomke, svaki naš postupak postaje dio nečeg većeg. Sve što činimo nakon što donesemo djecu na svijet, odražava se na smjer u kojem će svijet zapravo ići. Mii smo ti čiji primjer stvara buduće Mahatme Gandhije ili neke nove Putine.
Dok je moj sin bio beba, osim što sam uvijek željela da bude zdrav i sretan, gledala sam ga ponekad i mislila si samo neka bude dobar čovjek. Razmišljate li i vi ponekad na taj način o svojoj djeci? Volite li ih slijepo što god učinili, pa makar to nešto bilo i loše, ili ih pokušavate nekim odgojnim trenutkom usmjeriti prema razvijanju osobe u njima koja kada odraste neće uživati u povrijeđivanju ljudi oko sebe? Razmišljajući o sebi moram priznati da sam svaki put bila svjesna kada ja nisam bila dobar čovjek. Svaki put osjetim kada nečemu pristupam s predrasudama ili kada je ono što činim odraz trenutnih emocija ili nekog naučenog obrasca. Ono što je bitno je da ipak nikada nisam poučavala svoje dijete o nečemu kada sam osjetila da moji postupci i nisu tako dobri. U trenutku ljutnje kada su me svladavale negativne emocije i kada sam komotno mogla nekoga popljuvati jer mi u tom posebnom trenutku nije bio drag, nisam govorila svom djetetu niti pred njim da je taj netko zaslužio moju ljutnju jer sam znala da će se moji postupci danas - sutra odraziti i na ponašanje mog djeteta. Kao roditelj ja svoje dijete mogu usmjeriti prema razvijanju dobrih navika, poučiti ga praktičnim stvarima za početak samostalnog života, ali ako želim da moje dijete postane dobar čovjek kada odraste, moram mu dobrim primjerom pokazati kako postati dobar čovjek. Možemo mi o bilo čemu misliti što hoćemo, imati predrasude, voliti ili ne voliti nekoga iz svojih razloga, ali naše dijete prvo u nama mora prepoznati dobrog čovjeka kako bi kasnije moglo formirati svoje stavove o nekome ili nečemu. Prisjetite li se svoga djetinjstva, sigurna sam da ćete prepoznati mnogo karakteristika svojih roditelja. I ne govorim o genetskim osobinama nego o načinima reagiranja, postupcima, mišljenjima, provođenju nekih obrazaca ponašanja o kojima ni ne razmišljamo već ih činimo jer su naučeni.
Dok sam radila kao učiteljica upoznala sam mnogo djece i njihovih roditelja. Svoju sam ulogu shvatila ozbiljno i za mene je ta moja uloga uvijek bila nekako više odgojna nego obrazovna jer svi mi znanje možemo pokupiti na mnogim drugim mjestima izvan škole, ali dobar primjer ne nužno. I nažalost moram reći neki od mojih učenika nisu imali dobar primjer kod kuće. Nećemo se zavaravati, loš primjer kod kuće se vidi iz aviona. Imaš dijete u razredu koje ti zadaje glavobolje i onda upoznaš roditelja i sve nekako u tom trenutku sjedne na svoje mjesto. Loši primjeri ljudi među vama će na ovo odreagirati sa “ma daj, šta si ona umišlja, tko je ona”. Dobri primjeri će se zamisliti i nastaviti davati najbolje od sebe odgajajući svoju djecu.
Odlučiti imati djecu je velika odgovornost preko koje mnogi olako prelaze. Istina je da na mladima ostaje budućnost, ali na nama i na našem primjeru je kakvu budućnost želimo. Sve što izađe iz naših usta i sve što učinimo pred očima naše djece je direktna posljedica i na naše društvo jer djeca kopiraju i provode ono što vide, a mi kao roditelji smo im prvo što vide i u čijoj prisutnosti najviše uče. Uče o međuljudskim odnosima, o predrasudama, o nacionalnostima, o različitostima, o životnim vrijednostima i slijede te obrasce ponašanja kakvi god oni bili. Ako im pokažete ljubav i oni će pokazati ljubav. Ako im pokažete mržnju i oni će mrziti.
Zato, roditelji, budite dobar uzor svojoj djeci jer ako to nemate u planu, molim vas, nemojte se razmnožavati!
“Djeca više uče iz onoga tko si ti nego iz onoga što poučavaš.”
Comments