Kako preživjeti ljude?

Prije nekoliko mjeseci radila sam na zamjeni u četvrtom razredu i pisali smo test iz geometrije. Test je bio kupljen od jedne izdavačke kuće jer je tako odlučila učiteljica koju sam mijenjala i ja sam odlučila ništa ne mijenjati po tom pitanju. Kupljeni testovi obično imaju i rješenja i vjerujući ljudima koji su ga sastavili, nisam ih preispitivala. Bodovala sam i ocijenila testove kako je bilo predviđeno. Osobno, nisam koristila kupljene testove jer istina, mogu ti okvirno pomoći oko tipova zadataka, ali to su univerzalni testovi, a po mom mišljenju dinamika rada nije ista za svu djecu u svim razredima. Ja sam obično u svojim razredima sama smišljala testove.

Uglavnom, dogodilo se to da je u testovima postojala tiskarska pogreška koju nitko nije primjetio, uključujući i mene pa je gotovo cijeli razred napisao očiti odgovor.

Osim jedne djevojčice!

Zadatak je uključivao mjerenje i greška je bila neprimjetna no toj djevojčici nije bilo lijeno uzeti ravnalce, izmjeriti duljinu i napisati odgovor nakon svog zaključka. Ja sam testove ocijenila prema gotovim rješenjima i podijelila ih razredu. Neki su bili presretni ocjenom, neki nisu. 

Djevojčica koja si je dala truda u testu i mjerila kako je i naučila, prišla mi je i ukazala na pogrešku (jer je njezin zadatak prema rješenjima ispao netočan). Nakon što sam shvatila da je ona u pravu i ukazala na pogrešku cijelom razredu, to je značilo da će neki, ako ću prihvatiti njezin odgovor (koji ne mogu zanemariti jer je bila u pravu), dobiti nižu ocjenu.

Nastao je kaos!

Cijeli razred je verbalno nasrnuo na tu djevojčicu i koliko sam ja god pokušavala smiriti situaciju kao autoritet u razredu, govoreći da ćemo naći rješenje ocjenjivanja tog zadatka, iskre iz pogleda djece su frcale prema toj djevojčici koja nije napravila ništa drugo nego ono što je bilo ispravno. Djevojčice su počele govoriti da joj više nisu prijateljice, a dječaci su, nakon što sam smirila vikanje, mrmljali negodovanja sebi u bradu. Djevojčica je gorko počela plakati. Izvela sam ju izvan razreda i pokušala ju smiriti govorivši joj da ću naći rješenje za ovaj nesporazum, što kasnije i jesam kad sam i ja došla k sebi. Moje riječi nisu je u tom trenutku posebno tješile i molila me je da svima ostalima priznam taj bod i ako treba da zanemarim njezin. Inače, ta djevojčica je bila dobro i pametno dijete koje je razmišljalo svojom glavom, uvijek imala ruku u zraku i bila uvijek ljubazna prema svakome. 

Kasnije kada se cijela situacija smirila i kada su svi dobili što su željeli, ta mi je djevojčica ostala u mislima danima i nakon radnog vremena. Toliko mi ju je bilo žao! Ona je učinila sve što je mislila da je ispravno i što je naučila.

Prije nego je dala odgovor, promislila je.

Kada je uočila pogrešku, prišla je autoritetu i objasnila svoj zaključak.

Zato što je čovjek, na svoju štetu je odlučila drugima prepustiti sreću i zadovoljstvo.

Ono što mi je stalno bilo pred očima je njezino tužno plakanje i bojazan od odbacivanja jer je postupila na ispravan način. Djeca znaju manipulirati, ali ona je bila slomljena i na njoj se vidjelo da je razmišljala da bi bilo bolje da je samo šutjela, iako je bila u pravu. 

Razmišljanje o cijeloj toj situaciji navelo me je na pomisao kako smo mi sami u društvu ponekad ta djevojčica. Slijedimo sva pravila, idemo u pravom smjeru i znamo da je to što radimo ispravno, ali svejedno drugima bivamo čudni, naporni, dosadni…odbačeni. Ostajemo sami jer smo učinili pravu stvar koja možda nekada nije u skladu s tuđim očekivanjima i nije im odgovarala.   

Kad smo mi bili mali nitko nas nije učio ništa o zauzimanju stava. Radiš ono što svi rade i misliš ono što svi misle, a ako i ne misliš, šutiš. Skrivaš svoje pravo mišljenje od drugih jer se ne želiš isticati i biti drugačiji. Škola nije bila mjesto gdje bi se trebao zauzeti za sebe. Samo učiš ono što su učili svi prije tebe. Meni je često bilo teško šutjeti, ali isto kao i ova djevojčica iz priče, bojala sam se da ne ostanem bez prijatelja. Neke stvari sam rekla, neke nisam. 

Kada sam postala odrasla vidjela sam da mnogi moji stavovi nailaze na poglede, negodovanje pa čak i vrijeđanje. Nisu mi se svidjeli nemir i tjeskoba nakon rasprave pa sam s vremenom počela odustajati. Počela sam okretati glavu na drugu stranu jer su mi rasprave izgubile smisao.

Prije ili kasnije prešutimo stvari zbog navale i pritiska drugih. Iako se trudimo i svoju djecu poučiti da zauzmu stav i da se bore za sebe, prije ili kasnije im radi njihove sigurnosti i duševnog mira moramo reći “prešuti i okreni glavu na drugu stranu”. Ljudi smo i bojimo se biti odbačeni i sami. 

Prije nekoliko mjeseci bila sam u situaciji kada mi se moje dijete požalilo da ga je cijeli razred odbacio jer je prethodno izrazio neke osobne stavove i bio jednostavno drugačiji. Došlo je do toga da više nije smio ništa reći naglas, a da to nije završilo ismijavanjem i omalovažavanjem. Neka su mu djeca potajno priznala da ne žele biti viđeni s njim jer se tada nitko ne bi družio s njima. U školu je odlazio nevoljko, a iz škole dolazio vidno frustriran. Pisala sam razrednici i izjašnjavala se na vrlo miran i sabran način iako sam vrištala u sebi gledajući kako moje dijete svaki dan ide u taj razred gdje ga nitko ne voli. Dobivala sam odgovore pune razumijevanja i mislila da se radi na rješavanju problema. 

Jedan dan sin mi je rekao da bi volio da više ne pišem razrednici jer osjeća da se ništa ne rješava i da je shvatio da mu je najbolje da pogne glavu i šuti. Ispričao mi je i neke vrlo neprofesionalne postupke ljudi koji su ga trebali zaštititi. Bila sam ljuta i tužna istovremeno i uporno sam mu pokušavala objasniti da ne smije odustajati zauzimati se za sebe. Što sam ja više ukazivala na važnost borbe za sebe, to je on bivao više frustriran. I kao što sam prethodno napisala, posegnula sam za rečenicom “prešuti i okreni glavu na drugu stranu”. I tako je on okretao glavu svaki dan na sva omalovažavanja koja su mu bila upućena jer je osjećao da mu je tako bilo lakše. Osjećao je da nitko u školi ne stoji uz njega i nitko ne dijeli njegove stavove. Bio je usamljen.  

Što sam starija, sve više prešućujem. Ljudi postaju nasilni, naporni i tvrdoglavi i ne da mi se ni s kim upuštati u raspravu. Mislim da je glumac Keanu Reeves jednom prilikom rekao: "I'm at the stage in life where I stay out of arguments. Even if you say 1+1=5, you're right. Have fun." 

Osjećam da sam se prestala boriti s drugima jer sam umorna od njih. Kažem što mislim, drugi me poklope pa si pomislim “ok, neka ti bude”. Dok smo mlađi, popuštamo drugima iz raznih razloga, ali prvenstveno da ne budemo u životu sami. Kako starimo, popuštamo jer nam se jednostavno više ne da. Ne bojimo se usamljenosti kao djeca nego ju često čak i priželjkujemo. 

Ali postavlja se pitanje kako našoj djeci objasniti da s vremenom postaje lakše? 

Kako im objasniti onu poslovicu “izgubio sam ovu bitku, ali ne i rat” , a da u procesu odrastanja zbog pritiska drugih ne odustanu od sebe i od onoga za što se zalažu? 

Taj dio je izgleda najteži dio roditeljstva i valjda ga svatko mora prokužiti sam za sebe. Svijet je već jako dugo težak i ono što sam ja zaključila s vremenom je da “prešuti i okreni glavu” sve češće donosi mir nego tjeskobu. 

Iz tog razloga sam ja svima u testu iz geometrije priznala dotični zadatak kao točan i tako donijela mir sebi i njima. Nažalost nekima nije ni to pomoglo, ali to je već priča za neki drugi put.