Komunikacija 2.0 - ne prekidaj me dok te ne slušam

Često tako razmišljam o ljudima koje znam, koje sam znala, koje sam mislila da znam, od kojih sam se udaljila ili koji su se udaljili od mene, koje sam nekada poštivala,  koji su mi davali izgovore misleći da ih nisam prokužila. Razmišljam kako sam si stoput rekla da za takve ljude više nema prostora u mojim mislima, kako se više neću zamarati raspravama koje sam vodila s takvima, ali kopka me još više što su često oni meni rekli što me ide, a ja sam prešutjela što njih ide kako ih, pazite sad, ne bih povrijedila. Svi se nešto nude kako da ti budu na raspolaganju u raznim trenucima, pomoć, prijatelj za razgovor, podrška i utjeha no kada taj trenutak i dođe, ne bi ga prepoznali ni da im nacrtaš i islovkaš. Svi od tebe očekuju da budeš “poslije kiše uvijek dolazi sunce” tip osobe i ne žele pukotine na svojim ružičastim naočalama. 

Naravno da ne mislim da su svi ljudi takvi, ali ima ih jako puno. Susrela sam mnogo novih ljudi, ali bome i mnogo ljudi koje već odavno poznajem koji jednostavno nemaju strpljenja slušati kada netko želi voditi normalan razgovor, razmišljati, propitivati… U razgovorima se sve uvijek nekako svede na njihove probleme, na njihova mišljenja, na njihove boljke i na njihova iskustva iz kojih naravno slijede savjeti koje onaj drugi uopće nije tražio.

Posljednjih nekoliko godina shvatila sam da je jako teško naći sugovornika. Nema više ono let’s agree to disagree. Svi su uvjereni da je ono što oni misle jedino i ispravno jer je temeljeno na njihovom iskustvu, a ne shvaćaju da netko drugi ima sasvim drugačije iskustvo. Ljudi kao da su izgubili priručnik o smislenom i uljudnom razgovoru pa te pokušavaju uvjeriti, savjetovati, ispraviti, poučiti te. Nestrpljivo upadaju u riječ i samo čekaju da izbiflaju ono što je njima na pameti, a kada ti pričaš, pokušavaju neopazice promijeniti temu ili po govoru tijela shvatiš da te uopće ne slušaju. Ne razmišljaju o onome što je netko rekao, ne propituju, ne postavljaju podpitanja, a ako tema nije po njihovom ukusu jer možda ne znaju ništa o njoj ili nemaju to iskustvo, ili ju mijenjaju ili počnu govoriti nekome nešto sa strane. Jednom sam bila u situaciji kada sam pričala o nekom svom iskustvu i htjela dovesti priču do kraja međutim moja sugovornica me je stalno prekidala i nakon što sam po peti put nastavljala priču ona mi je hladno odbrusila da nije znala da je naš razgovor natjecanje. Osjećala sam se kao budala! 

Budući da ne želim konflikt, a i nisam nekulturna, ne prozivam takve sugovornike odmah (nego ih ogovaram poslije) i ne objašnjavam im kako je takva vrsta razgovora nepristojna jer je meni neugodno dok njima uopće nije, niti razmišljaju o svom ponašanju. 

Naišla sam nedavno na jednu rečenicu koja baš odgovara ovoj temi, a kaže:

“Najveći problem u komunikaciji je taj što ljudi ne slušaju da bi razumjeli, nego slušaju da bi odgovorili.”

Danas se svi ponašaju kao da sve znaju. Poznajem mnogo ljudi koji vjerojatno misle da su oni mene prvi ignorirali. Zapravo su ti isti ljudi bili toliko zaokupljeni sobom da nisu ni primjetili kada sam ja izašla iz te naše toksične veze. Razgovori koje sam s njima vodila su bili iscrpljujući i kaotični, a ja sam iz takvih razgovora izlazila mrtva umorna. Ta konstantna misao da se takvim ljudima moraš stalno iskupljivati, ispričavati, opravdavati, paziti da ih ne povrijediš svojim stavom o nečemu jer je tvoje iskustvo drugačije od njihovog je za mene gubitak energije. Tu vrlo često do izražaja dođe i njihova potreba da budu u središtu pažnje i budući da se razgovor svede na pričanje o njima, ta priča često nema kraja pa strpljivo čekam da završe. 

Često i zaboravim što sam na kraju htjela reći. 

Jednostavno je naporno i nekulturno! I što je tužnije, oni to ni ne shvaćaju.

Imam nekada osjećaj da su druženja postala isključivo borba za opstanak - tko će više biti u pravu. Ljudi su postali nestrpljivi i nasilni u razgovorima. Kada ti netko ne da da dođeš do riječi i stalno upada nečim svojim usred rečenice, smatram to oblikom nasilja. 

To je nepoštivanje i manjak samokontrole!

Gdje je nestalo ono kako se ti osjećaš ili što ti misliš, kako ti gledaš na to, koje je tvoje iskustvo, zašto misliš da… 

Svi odmah prelaze na ma ja bih to, nije ti to tako, trebaš ti to ovako, …

U redu je priznati ako se ne slažeš s nečim što netko kaže. 

U redu je reći da o nečemu ne znaš puno i da te ta tema baš i ne zanima. 

U redu je reći da nešto ne razumiješ. 

U redu je reći da u nečemu nemaš toliko iskustva.

Nije u redu prekidati sugovornika usred rečenice da što prije kažeš svoje! 

Nije u redu da zbog svog načina razmišljanja ili nesigurnosti uvjeravaš druge da su u krivu!

Nije u redu nametati savjete i zaključke koje sugovornik nije tražio!

I definitivno nije u redu umanjivati važnost tuđeg mišljenja!

Često sam pomislila da se ljudi koji ne znaju pristojno razgovarati vode onim zatvorskim pravilom gdje je važno uspostaviti dominaciju prvi u zatvorskom dvorištu kako bi prikrili svoje nesigurnosti i neznanje. Neznanje i nesigurnost mogu prihvatiti, ali ograničenost teško. 

S ograničenim ljudima zapravo i nema razgovora! Iz takvog razgovora jedino ti izlaziš gluplji jer si se uopće upustio u taj razgovor. Ali ne brinite, ograničenost ne dolazi zamaskirana u mnogim oblicima nego samo u jednom čiju formu vidite čim vaš sugovornik otvori usta.