Kada sam odlazila živjeti na drugi kontinent, plakala sam gotovo cijelim putem. Plakala sam i mnogo mjeseci poslije. Lagala bih kad bih rekla da ne plačem još i danas s vremena na vrijeme. Ne želim plakati, ali suze povremeno kreću same od sebe.
S vremenom sam shvatila da ne plačem jer sam tužna. Plačem jer se vrlo često poželim vratiti svom starom životu, svojoj svakodnevnici, svom poslu. Osjećam da sam imala mjesto i smjer u kojem mi je išao život. Osjećam da mi nedostaju ljudi i “povijest” koju sam dijelila s njima. Bila sam ovisna o rutini u kojoj sam živjela. Tek sam kasnije naučila o sebi da ne volim promjene, da se ne snalazim u novim situacijama i da teško stupam u kontakt s novim ljudima. I da zapravo plačem jer mi nedostaje poznatost.
No naučiš živjeti taj novi život. Nekako s vremenom nađeš novo mjesto za sebe i u tom novom okruženju. Iako je to za mene još uvijek on going projekt, to traženje mjesta za sebe.
Ali ja sam čudak. Ja se lako vežem za mjesta, za sjećanja, za događaje, ponekad i za ljude za koje se možda i ne bi trebala vezati jer u suštini i nisu bili često dobri prema meni. Tek kad sam se odmaknula od života koji sam godinama živjela i započela život u novoj sredini, shvatila sam koliko sam si dopustila da me neki ljudi uvuku u svoje otrovne obrasce ponašanja. S takvim si ljudima često u krvnim vezama, radiš s njima, morate nekako surađivati, povezani ste nekakvim vezama i jednostavno su dio tvoje svakodnevnice. Iako te njihovo ponašanje ponekad smeta i iako ono što kažu nije baš lijepo i čini se kao da uvijek imaju neke skrivene motive zbog onoga što kažu, nekako im se uvijek vraćaš i u mislima su ti. Vrtiš u glavi nešto što su rekli ili napravili.
Ne bi bilo fer od mene reći da su ti svi ljudi za nešto krivi u mom životu. Ja sam bila slaba i osjećala sam da ih trebam. Nisam se usudila udaljiti jer bi to značilo izlazak iz komfort zone. Mislila sam da s tim ljudima dijelim neke zajedničke interese. Mislila sam da nas veže posao. Mislila sam za neke da ih moram voljeti jer su obitelj. Mislila sam da me s nekima veže djetinjstvo. Mislila sam da je na meni da poštujem starije (iako nisu vrijedni poštivanja). Mislila sam da s tim nekim ljudima jednostavno zapneš i nemaš izlaza. Mislila sam da je poštivanje tih ljudi stvar dobrog odgoja.
Previše sam mislila dok svi ti ljudi nisu mislili o meni uopće.
Ma nije ni bitno tko su ti ljudi u našim životima. Naposljetku shvatiš da je ono što oni kažu ili misle ili učine totalno nevažno za tvoj život. Rješenje je odmak od njih i života za koji si mislio da je jedini za tebe. Iako je nekada teško, s nekim ljudima i u nekim situacijama, treba zamračiti i samo okrenuti leđa. Otići i ne ispričavati se. Ne imati grižnju savijesti i ne preispitivati moralnost svog postupka. Udaljiti se iz trenutka u kojem osjećaš da nešto ne valja. Nastavak takvih odnosa je kao odlazak na jednu te istu predstavu koja vam se ne sviđa, na predstavu u kojoj si jedino ti glumac. Nevoljko glumiš lik za koji si uvjeren da je to tvoja uloga života.
Nekada jednostavno treba okrenuti leđa poznatosti i zaputiti se u nepoznato.
Ne znam…meni je očito trebao odmak veličine kontinenta da shvatim da smijem reći “meni se više ne igra s tobom”. Osjećam da sam izgubila strpljenje biti u situacijama u kojima ne želim biti. Sve se teže suzdržavam biti prisutna u razgovorima u kojima ne želim sudjelovati. Sve mi je teže biti ljubazna s osobama čije bih lice najradije udarila. Možda sam i ja osoba čije biste lice vi udarili. U tom slučaju, učinite uslugu i sebi i meni i udaljite se tada. Ne trpite predstavu do kraja ako vam se ne sviđa. Držite se ljudi koji vas inspiriraju, motiviraju, pune energijom. Tražite one koji vas uzdižu i zauzvrat dajte isto.
Right to the point! 👍
Sve na mjestu