Čistila sam neki dan stan jednoj baki. Ne znam koliko godina ima, ali je potpuno slijepa na jedno oko, a i na drugo slabo vidi. Kreće se pomoću hodalice i teško priča. Redovit mi je klijent za čišćenje i svaki put kad se vidimo razmijenimo neke priče o obitelji, ljudima, životnim stvarima i slično.
Prošli put kad smo se vidjele započne ona razgovor o stolu za kojim je sjedila i ispriča kako je taj stol vintage i kako je stariji od nje, a naslijedila ga je od svoje majke. Kao što sam rekla, ne znam koliko ona ima godina, izgleda kao da ima 70+ pa sam onako pristojno pokušala pitati na svom krnjem engleskom mogu li znati koliko ona ima godina bez ikakve namjere da ju uvrijedim. Pogledala me je ozbiljno i odvratila da ju je zasmetalo moje pitanje. Zatečena, mucavo sam se ispričala i naš je razgovor krenuo u drugom smjeru.
Nakon što sam završila posao kod nje, taj naš trenutak o godinama mi je ostao u glavi. Moram priznati da sam se pomalo osjećala glupo i moje mi se pitanje upućeno toj starici učinilo neprimjereno. Moja prva pomisao je bila “e jesam glupa što pitam nekoga takva intimna pitanja”.
Budući da me je taj razgovor proganjao cijeli dan jer, dobrodošli u svijet overthinkera, a.k.a. mene, povezala sam to s nečim što meni nekako ima smisla. Ali opet, to sam ja. Moj mozak radi 24/7.
Naime, ljudima je u današnje vrijeme navika reći kako nas je ova napredna tehnologija i sve te silne socijalne mreže udaljila jedne od drugih. Volimo tipkati, čitati, komentirati, svađati se po fejsu, instagramu. Volimo buljiti u svoje ekrane i gledati beskonačne kratke videe. Dijelimo sve svoje značajne životne trenutke - sretne, tragične, tužne, dramatične, smiješne - sa doslovno cijelim svijetom. Tražimo načine da se izrazimo, požalimo, obradujemo, nasmijemo na Internetu. Tražimo istomišljenike ili supatnike. Izražavamo seksualna, politička i vjerska opredjeljenja. Dajemo mišljenja i kada ih nitko nije tražio. Vježbamo u gaćama i grudnjacima, naslikavamo se polugoli kao da je to nešto sasvim normalno. Tražimo način da ispucamo sve ono što u stvarnim životnim situacijama nikada ne bismo imali hrabrosti reći ili pokazati.
U trenucima kada i imamo pored sebe stvarne osobe, pogledavamo na mobitel. Odjednom kao, moramo nekoga nazvati ili baš odmah moramo poslati neku poruku nekome čime pokazujemo totalno nepoštivanje naših sugovornika i nezainteresiranost prema cijeloj toj društvenoj situaciji u kojoj smo trenutno. Hranimo se tuđim digitalnim sadržajima jer si možda ne želimo priznati da nam je virtualni život zabavniji od stvarnog.
Ljudstvo vjerojatno nije nikada ranije bilo taštije, licemjernije i neiskrenije. Danas pitaj ljude za njihove godine, planove, broj djece ili datum vjenčanja i ti isti ljudi će svojom reakcijom učiniti da se osjećaš kao govno što si uopće pitao takvo pitanje jer kao zadireš u njihovu intimu. Stavit će te na stup srama jer si ti taj “koji o svima baš mora sve znati i uopće ne poštuješ njihovo pravo na privatnost”.
Intima?
Privatnost?
Dajte me nemojte nasmijavati!
Razvoj tehnologije nam je zapravo izgovor.
Izgovor da se ne moramo družiti, da se ne moramo suočavati sa stvarnim životnim situacijama,
da ne moramo probleme rješavati na licu mjesta,
da ne moramo izreći mišljenje izravno nekome u oči jer bismo mogli ostati bez argumenata.
Razvoj tehnologije omogućio nam je da stavimo filter i svima pokažemo da smo nešto što nismo, a stvarne razgovore smo sveli na small talk o vremenu. I meni je takva stvarnost dosadna pa radije posežem za virtualnim svijetom jer sa stvarnim ljudima više ne možeš razgovarati o ničemu, a da se ne osjećaju napadnuti ili uvrijeđeni, da ne osjećaju da zadiremo u njihovu, tzv. intimu.
Nije nas tehnologija udaljila. Ljudi su se sami udaljili ne samo jedni od drugih nego i od samih sebe.
Oni koji su prije voljeli društvo, našli su i sada način kako da zaobiđu privlačnost digitalije. Oni koji nikada nisu bili iskreni prema sebi nisu to ni sada - ni prema sebi ni prema drugima.
Bakica s početka moje priče je stara i nema socijalne mreže i tijekom naših susreta mi je ispričala puno intimnih stvari iz svog života jer je očito željna razgovora. Naposljetku, već joj neko vrijeme čistim WC i mislim da su sve njene tajne meni davno otkrivene. Djeca ju jedva posjećuju i stvarno sam u nekim trenucima dobila dojam da je usamljena. U mnogo se navrata čak našalila o čekanju smrti. No nekako se našla uvrijeđena kada sam ju pitala o godinama.
Ljudi biraju, uistinu, apsurdne razloge da se osjećaju napadnuti i uvrijeđeni. Ako te pitam za tvoje godine i ako mi ne odgovoriš, znači li to da ipak nemaš toliko godina koliko zapravo imaš?! Ako te pitam nešto o tebi, nemam nikakvih skrivenih namjera. Pitaj i ti mene nešto o meni. Znatiželja je dio ljudske prirode. Ako te netko pita nešto u zločestoj namjeri, vjerujte mi, to će se vidjeti iz aviona jer neki su ljudi jednostavno loši u svom ljudstvu i tome nije pridonijela nikakva razvojna tehnologija. Naporni su mi oni s kojima moraš paziti i pažljivo birati o čemu smiješ razgovarati. Takvi su razgovori izforsirani i neopušteni. U takvim razgovorima nitko ne uživa i nitko ih ne želi ponoviti.
Ljudi su danas postali prenaporni jer se čini kao da je sve preosobno. Sve je uvredljivo, sve je napad i svi kao imaju neke skrivene namjere. Svi su kao nešto suzdržani, ali ipak nisu takvi na Internetu. Osobno ne smatram da me je tehnologija promjenila ili udaljila od ljudi. Ja sam se sama udaljila jer mi je s ljudima postalo naporno. Naporno mi je stalno birati riječi, naporno mi je opravdavati svaki svoj stav, naporno mi je razmišljati je li problem u meni što se netko našao uvrijeđen nekim mojim pitanjem.
Svi su uvrijeđeni i svaka tema je osjetljiva.
U slučaju nužde, povedite onda temu vremena i pečenja kolača.
U mom slučaju, samo temu vremena jer od pečenja kolača znam samo kupiti kolač.
Comentarios