Moram priznati da sam u početku Davidovog školovanja bila strašno ljuta na kanadsko školstvo iz dva razloga.
Bila sam užasno frustrirana neimanjem kontrole na tim dijelom Davidovog života. Nisam poznavala školski sustav. Kao učiteljica, naučila sam da roditelj ima pristup svakom školskom kutku, a da učitelj, već naviknut na svakakve situacije, praktički čeka s pripremljenim informacijama ispred učionice nakon nastave. Što ovdje, naravno, nije bio slučaj.
Povedena informacijama koje sam ipak uspijevala dobiti, ali prvenstveno predrasudama, smatrala sam da uče premalo i da uopće nemaju neku zadanu strukturu rada kako bi moje dijete danas-sutra zakoračilo u poslovni svijet sa stečenim znanjem. Sve mi je izgledalo kao neka igra pa onda idu dvaput dnevno van na sat vremena pa onda malo pišu.
You get the point!
Moje dijete je još k tome imalo vrlo težak karakter i svaki oblik nametanja nečega nije dovodilo do željenih rezultata. Bilo je smiješno to što sam u tim trenucima shvatila da ipak imaju neki strukturirani način rada jer moj sin nije volio strukturu, pogotovo nečega što ga nije zanimalo i to nam je svima davao do znanja - nama deranjem, a u školi tako što je znao reći da mrzi svoj život i da želi umrijeti. Možete misliti u kakvoj panici smo svi bili. U mnogim trenucima bila sam uvjerena da ima ADHD ili neke emocionalne smetnje pa čak i neki blaži oblik autizma. Zanimljivo je bilo i to što su najviše problema imale s njim učiteljice koje su se privatno borile s nekim svojim problemima (saznala sam iz nekih izvora), a nekada je u jednoj školskoj godini imao istodobno dvije učiteljice od kojih je jednu volio, a drugu nije. Sigurno pogađate koje je uvijek volio. One koje nije volio, redovito je bacao u trans svojim “ja želim umrijeti” trenucima. Pažnju koju zapravo nije uopće htio jer je on dijete koje ne voli biti u središtu pažnje, svojim ispadima je upravo dobivao.
Većinu svog vremena provela sam živcirajući se oko djetetove škole i njegovog ponašanja. Priznajem da sam se ponekad bojala da će biti neuspješan. Sve što sam ja pokušavala s njim, završavalo je dramatično, kaotično i mojim osjećajem neke krivnje. Da vam budem iskrena, na kraju sam došla do zaključka da sam se najviše borila sa svojim demonima i to onima vezanim za mojim neimanjem kontrole i već prethodno spomenutim predrasudama sa školstvom koje nije ni približno kao hrvatsko.
“Rukopis mu je ružan. Oni ne vježbaju pisanje! Kako će naučiti čitati i pisati ako nemaju za zadaću nešto čitati i pisati?!” - ovo su bile samo neke od mojih frustracija. Rekla bih čak, one blaže.
Zanimljivo je to kako mi je kao učiteljici bilo važnije da se dijete zna lijepo i jasno izraziti i pokazati kreativnost, a kada je bilo moje dijete u pitanju, te sam stvari zanemarila. Forsirala sam pisanje i svoju frustraciju nesvjesno prenosila na njega.
A znate u čemu je zapravo bila stvar?
Mi smo se planirali vratiti u Hrvatsku i ja sam bila zabrinuta kakav dojam će David ostaviti u školi jer sam znala kako funkcionira hrvatska škola. Ružan rukopis i neimanje domaće zadaće u hrvatskoj školi nerijetko vodi prema nižoj ocjeni. Pisanje zadaća iz nekoliko predmeta dnevno na nekoliko stranica, dovodi do zamora, što dječjeg, što roditeljskog. Sat od 45 minuta često vodi ka forsiranju završavanja zadatka, a mome djetetu je trebalo duže i svako forsiranje je rezultiralo nečijim plakanjem. Uglavnom mojim. Ne čitanje zadane lektire rezultira negativnom ocjenom (a moje dijete čita cijeli dan na engleskom jeziku i ne napreduje mnogo u hrvatskom). Niža ocjena vodi do frustracija. Frustracije vode do mnogih drugih problema. A ako dijete ne ostvari nekakav uspjeh po nekim našim pravilima, dočeka te netko “nadređeniji i pametniji” u petom razredu koji pita to dijete “a tko je tebi predavao hrvatski” ili te opet dočeka netko u srednjoj školi koji te i tada pita “a tko je tebi predavao hrvatski u osnovnoj školi”. To je taj arogantni začarani krug u našem školstvu za koji sam ja željela pripremiti svoje dijete kao učiteljica i kao majka. Dakle ja sam svoje dijete u opuštenom kanadskom školskom sustavu htjela pripremiti za hrvatski školski sustav.
Oči su mi se malo otvorile kada je počela pandemija. Naime, počela je online nastava, ja sam ostala privremeno nezaposlena i zapravo sam se radovala što ću malo raditi s Davidom na njegovim zadacima. Uh...to je bilo sve samo ne radost. To je bila svakodnevna borba jer ja sam se nadala biti učiteljica svome djetetu na “pravi način”, a on je do tada pohađao školu na jedan sasvim drugačiji način koji se nije poklapao s mojim učiteljskim uvjerenjima. Odjednom me je iznenadilo što moje dijete čita i piše jezik koji mu nije materinski i koji ne pričamo kod kuće, koji je teži od tog našeg materinskog i pri tome ne griješi u pisanju. Odjednom sam shvatila koliko su se mom djetetu proširili horizonti u okruženju koje ništa ne nameće i svemu pristupa bez frustracije. Odjednom sam shvatila da svakodnevna domaća zadaća nije uvjet za napredak. Odjednom mi je došlo do mozga da to što ima ružan rukopis i ne piše od crte do crte nema nikakve veze s njegovom kreativnošću. Do kreativnosti dolazi kada se iznesene ideje, stavovi, mišljenja, argumenti pretoče u nešto novo i tvoje. Njegov rukopis nikako nije bio mjera njegove kreativnosti. I ono najvažnije, shvatila sam da sve što je moje dijete naučilo, dogodilo se jer je on to htio naučiti, a ne radi ocjena (jer djeca mlađe školske dobi ovdje nisu ocjenjivana).
Ove godine David ima učitelja koji nam svakog petka pošalje na email malu refleksiju njihovog tjednog rada u razredu. Imali su razredni projekt na računalima u kojem je svatko odabrao zemlju po izboru. David je odabrao Hrvatsku. Na putu do kuće mi ponekad priča o broju hrvatskih otoka ili o hrvatskom moru ili o nekim drugim informacijama koje iskreno, ni ja ne znam točno. U razredu čitaju knjigu zajedno i rade na njoj, a kod kuće imaju pristup online knjižnici (povezanoj sa njihovom školom) u kojoj sami biraju knjige i vježbaju čitanje. Mišljenja sam da koliko se god mi opirali tehnologiji, naša djeca najviše nauče u današnje vrijeme čitati i pisati upravo na računalima, u igricama i aplikacijama. To je jednostavno takvo vrijeme! To je nešto puno zanimljivije nego uzeti bilježnicu i pisati. Naravno, postoje djeca koje vole i ovo drugo, ali eto, moje nije takvo i da vam budem iskrena, ne vidim smisao u forsiranju takvih stvari. Nekidan sam u jednoj učiteljevoj email refleksiji shvatila da su u razredu pričali o tome kako nekom klijentu iznijeti svoju ideju. Nije li to fantastičan način naučiti dijete prezentirati svoj rad samouvjereno i domišljato? Vidim da David povremeno dobije zadatak na Google Classroomu i vidim da je riješen i predan učitelju online. Je li važno što nije rukom napisan? Je li rukom napisan zadatak bolji od onog predanog online? Naravno da ne! Mišljenje je izneseno, rečenice su napisane, cilj je ostvaren - dijete je pročitalo i riješilo zadatak i ono najvažnije, dijete je mislilo i iznijelo svoje stajalište.
Nije li smisao cijelog školovanja - naučiti misliti?!
Razmišljajući i promatrajući školovanje mog djeteta, ponekad imam osjećaj da se naše školovanje temeljilo na učenju impresioniranja nekog drugog. Moraš se truditi oko ocjena. Svi te pitaju za ocjene, s koliko si prošao, koji ti je prosjek, roditelji te mrko gledaju ako nisi ostvario njihova očekivanja, moraš se dokazati u prvim godinama školovanja, zatim se moraš dokazati od 5. do 8. razreda i ne daj Bože da nekoga razočaraš tijekom srednje škole ili studiranja jer su ocjene pokazatelj nečega što znaš ili ne znaš. Ako počneš negdje raditi, moraš odmah sve znati jer ako ne znaš, bit ćeš podložan pitanjima poput “pa kako to ne znaš” ili okretanju očima iza leđa. Nitko te ne pita što ti je bilo najzanimljivije u školi, jesi li sretan, što misliš da su tvoje pozitivne strane i na kojima misliš da još trebaš raditi. Nitko te zapravo ne pita pitanja na koja bi se trebao zamisliti i razmisliti za i protiv tvog stajališta. Traže odgovore, ali prava pitanja ne znaju postaviti. Nitko nas ne pita pitanja od čijih odgovora ćemo se osjećati da smo malo emocionalno ili moralno narasli i da smo prešli na novu razinu znanja. Sve je nekako s nama “ili znaš ili ne znaš”.
Nije me sram priznati sebi da ne znam sve. Kada sam razmišljala o svom sramu, uglavnom sam mislila što bi drugi na to rekli jer svi volimo davati savjete koje nitko nije tražio od nas. Od sveg školovanja koje sam prošla, najviše sam naučila upravo od svog djeteta. I kad se ponaša kao razmaženo derište i kada me iznenadi mudrošću. Smiješno reći za sebe kao odraslu osobu, ali moje dijete me je naučilo da stvari ne idu uvijek u smjeru u kojem bih željela da idu i da ne mogu uvijek dobiti ono što želim, ali imam sposobnosti doći do rješenja problema jer kada sam u nedoumici, informirat ću se, možda naći i neki kompromis (što ne smatram slabošću), mogu biti strpljivija nego što sam mislila i mogu podnijeti više nego sam ikada očekivala da ću moći.
Uvijek ima mjesta za napredak u nama samima. To mjesto stvaramo sami kada se otvorimo novim idejama i spoznajama, a zatvorimo vrata onim mislima koje nas uvjeravaju da ne ide dalje i ne može bolje od ovoga što već znamo i što smo prethodno naučili. Uvijek ima mjesta za dalje i bolje.
Comments