Rođendani.
Netko ih voli, netko ne voli. Netko ih slavi, netko ne slavi.
Ja nekako posljednjih dvadesetak godina ne slavim svoje rođendane. Ne sviđa mi se ideja starenja. Otkad imam dijete, žalosti me činjenica kako sam sve starija i kako neću zauvijek biti uz njega. Ne dođe mi ta misao često, ali s vremena na vrijeme. Mi vjernici bi se trebali radovati životu poslije smrti, ali iako vjerujem u Boga, moram priznati da me ne tješi pomisao na život u vječnosti bez ljudi koje volim. Ideja raja i pakla mi se malo promijenila kroz godine. A i tko kaže da ću dospjeti u raj?! S obzirom kako loše baratam Google Mapsom vjerojatno ću se izgubiti negdje već pri izlasku iz svog tijela. Ok, šalu na stranu! Smrt nije smiješna no svatko se na svoj način nosi sa svojom smrtnosti. Ja svoj strah od nepostojanja zamjenjujem humorom.
Kada sam prošle godine navršila 29 godina po dvanaesti put, shvatila sam kako mi ti rođendanski dani zapravo prolaze bez veze. Ljudi ti uvijek zažele nešto lijepo i poprate čestitku sa “uživaj u svom danu” ili “nadam se da ćeš se lijepo provesti na svoj dan” ili “želim ti sve ono što si sama poželiš”. I drago ti je što te se ljudi sjete. Drugi ljudi će svoj rođendan provesti s prijateljima, možda popiti nešto, pozvati nekoga na kavu i kolač. Otkad sam postala dio radnog svijeta, nekako taj rođendanski dan prođe, a da nisam uživala u svom danu jer sam preumorna, sustignu me obveze i dan bude kao svaki drugi. A još ako si u stranoj zemlji gdje nemaš nikog svog, rođendani uistinu izgledaju malo drugačije. Pa rekla bih i otužno.
Ono što ja često zaboravljam kao odrasla osoba je to da sam odrasla i da je jedna od povlastica odraslosti ta da zapravo mogu kako hoću. Da, svaki drugi obični dan moraš voditi kućanstvo, spriječiti djecu da se ne poubijaju, pokazati partneru gdje je što u kući, nahraniti svu tu gladnu čeljad i ono, općenito, održavati mir u svijetu jer je to nešto što mi žene nabacamo kao obvezu i pritisak na sebe. Ako ne možeš niti jedan drugi dan, na svoj rođendan možeš učiniti ono što ti želiš jer si odrasla i ne moraš nikoga tražiti odobrenje. Malo mi je duže trebalo da dođem do te spoznaje i sama, ali ono, nitko mi ne može natovariti toliko pritiska koliko si to ja sama mogu napraviti. Zato sam već prošle godine odlučila za svoj rođendan napraviti nešto za sebe i nešto za druge. Ove godine sam to ponovila i toplo preporučujem svakome.
Prije par mjeseci odlučila sam samu sebe zaposliti pa sam otvorila svoj mali business. To mi je dalo mogućnost da si na svoj rođendan uzmem slobodan dan. Odlučila sam se ne stresirati i posvetiti se sebi. Ako živite s partnerom koji vam to osporava, a guess what, vaša djeca su i njegova djeca, koji vam opuštanje i posvećivanje sebi ne dopušta ili vas zbog toga ismijava, news flash za vas - u partnerstvu ste s pogrešnom osobom. To vrijedi za oba spola.
Taj dan probudila sam se rano i otpremila dijete na školski bus. Volim se buditi rano jer mi dan duže traje i uz dobar plan aktivnosti, vrlo je ispunjen. Muž me je već čekao s kavom. Volim te mirne jutarnje kave. Od jedne sobe napravili smo si ured (jer muž radi od kuće), pusti nam neku relaksirajuću glazbicu, on radi svoje, a ja svoje - crtam, pišem, čitam…Čula sam se s obitelji koji su mi zaželjeli sretan rođendan. Daleko su i teško mi je, ali barem nam današnja tehnologija dopušta da se čujemo kada se zaželimo jedni drugih.
Tijekom suprugove pauze od posla u podne, otišli smo otrčati nekoliko kilometara. Trčanje je naporno i teško je krenuti, ali to je dobar umor. Trčanje mi daje osjećaj da sam uspjela u nečemu teškom. Nekada mi se ne da krenuti, ali krenem i budem ponosna na sebe kada ga odradim. Osjećam se mentalno i fizički snažno i zadovoljno. Ne radi se tu o skidanju kila nego o treningu izdržljivosti i upornosti. Meni trčanje dođe više kao mentalni trening nego fizički. Ne mogu vam ni opisati koliko je trčanje dobro za sve ono teško u mojoj glavi. Nakon trčanja, topli tuš je uvijek najbolji. Tko kaže suprotno, nema pojma!
Nakon kratkog odmora od trčanja, otišla sam se počastiti sređivanjem obrva i masažom. Na putu kući, kupila sam nam sladolednu tortu na koju smo muž i ja navalili prije poslijepodnevne kave. Volim tu našu poslijepodnevnu kavu jer nam uvijek padnu na pamet sjajne ideje. Već sam rekla da bismo trebali snimati te naše filozofske razgovore pa objaviti kao podcast jer baš ono, razgovaramo i nasmijemo se i planiramo. Iskreno, ni s kim drugim se ne vidim u takvom prijateljstvu i partnerstvu kao s mojim mužem. Sin nam je malkoc pokušao otežati jednim kratkim bezrazložnim tantrumom (kao da bilo koji tantrum treba razlog), ali budući da sam odlučila biti stress free taj dan, ladno sam ga izignorirala i nastavila s aktivnostima. Čak sam se usudila i ne kuhati taj dan pa je svatko jeo ono što je "ulovio" u frižideru. I zamislite, nitko nije umro od gladi ili od nedostatka nečega “toplog sa žlicom”.
Nakon što sam udovoljavala sebi cijeli taj dan, predvečer sam otišla dobrovoljno dati krv. Radim to od ne znam koje godine, a sad sam počela evo, i u Kanadi. Uistinu, uvijek mi je darivanje krvi bio lijep osjećaj. Smiješno mi je što mi je netko jednom pokušao reći kako ta krv završi na nekom crnom tržištu, ali ja vjerujem da završi kod onoga kome treba. Kad bismo svi bili teoretičari zavjere, tko bi ostao pozitivan i sretan. Ako tražiš nešto ružno, naći ćeš nešto ružno. Ako tražiš nešto lijepo i dobro, naći ćeš lijepo i dobro. Život je prekratak da bismo tražili ružne stvari. To su moje teorije!
I nakon ovakvog rođendanskog dana, stvarno mogu reći da sam ga provela kako su mi drugi poželjeli - uživala sam u svom danu, lijepo sam se provela i učinila sam sve ono što sam si poželjela.
U rutinskoj svakodnevnici, u brizi za ljude koji računaju na tebe, u strci oko posla, u napornim prometnim gužvama, u svakodnevnim i često iscrpljujućim međuljudskim odnosima…pronađi dan kada ćeš se posvetiti sebi, kada ćeš usrećiti sebe. To nije sebično, to je potrebno.
I ne očekuj da te netko drugi usreći.
Sreća nije slučajna, sreća je izbor!
Na tebi je.
Comments