Ogledalce, ogledalce...

Long time no see ovdje na supruGici, rekla bih!

Postoji razlog za to.

Ja sam naime jedna od onih jadnih žena kojoj je supruG(ic) najbolji prijatelj pa me doživljava, uvažava i priča sa mnom non-stop sve dok moja inner craziness ima smisla. Često se šalimo da bismo zapravo trebali započeti neki podcast tipa #marriagegoals ili nekog sličnog klišej hashtag-a jer sve naše najbolje teme za razgovor do tančina iscrpimo nakon trčanja uz subotnju kavu.

Uglavnom, muž u posljednje vrijeme završava neke poslovne projekte pa sam prepuštena svim svojim drugim unutarnjim osobnostima koje vole svjetla Broadwaya i dobar show. Nikada mirne i uvijek spremne da dodaju novu nesigurnost ili razlog za grižnju savijesti. Ako predstava “kako sam ostarila i otkud toliko sijede kose” nije ostavila dovoljno dramatični dojam na publiku, uvijek ju možemo zamijeniti sa “najdraži roditelj moga djeteta i zašto ne ja”.

Uglavnom…ne kaže se bezveze, nezaposlene ruke su đavolje igralište, a ja evo od igrališta izradila cijeli kurikulum.

Iako je jutros vani bilo -15℃, prošetala sam do trgovine i tako razmišljala o događajima u svom životu. Pao je snijeg pa dodatna tišina i manje ljudi na ulicama budi neki sjetni osjećaj u meni. (A i bolje čujem sve svoje unutarnje monologe.)

Razmišljala sam o radosnim stvarima koje me uskoro čekaju, ali sam se prisjetila i osjećaja koji me je pratio posljednjih nekoliko godina. I onda sam se sjetila da se taj osjećaj u dva navrata pojavio i puno ranije, ali da ga tada nisam prepoznala.

Napravila bih malu digresiju situacija u kojima sam se znala naći svaki put kada bih izrazila neko svoje htijenje, osobno postignuće, preispitivala sebe ili moralno dvojila oko nečega. Ne znam jeste li ikada doživjeli, ali u našem je narodu, a pogotovo na selu i kod žena, tendencija da ako netko svoja unutarnja razmišljanja kaže naglas, naći će se netko tko će ti reći nešto tipa “dala bi ja tebi motiku u ruke”.

Na primjer:

Ja: “Baš bih voljela pocrniti.”

Netko: “Dođi malo kopati kod mene u baštu pa ćeš vidjeti koju boju ćeš imati.”

Vraćam se s tjelovježbe: “E, kako je ovo bio dobar trening.”

Netko: “Dođi kod mene malo kopati pa ćeš vidjeti najbolji trening.”

Ja: “Baš sam bila nešto tužna.”

Netko: “E da si malo kopala ne bi stigla razmišljati o tuzi.”

I meni omiljeni koji sam ikada dobila:

Ja: “Naradila sam se kao da sam kopala.”

Netko: “A jesi li ti ikada kopala?!”

Sjetila sam se svih ovih primjera jer vjerujem da bi nakon ovog teksta bilo ljudi koji bi me pitali isto pitanje. Uglavnom, ako vas zanima, ostanite, jer smatram da nikakvo kopanje ne može zaustaviti slijed misli i osjećaja koji prate taj slijed. Jednom ćeš ostati sama sa sobom, bez kopanja i motike i morat ćeš se suočiti sa svojim unutarnjim demonima. (Osim ako na TV ne stave neku novu meksičku ili tursku sapunicu od petsto epizoda. Onda si mirna barem godinu dana od razmišljanja.)

Dakle, koliko god kopanje u bašti ima svoje čarobne prednosti za tijelo i duh, za sada bih se ostavila motike.

Vjerujem da su se mnoge žene suočile s osjećajem koji sam spomenila prije u tekstu, ali ili ga nisu mogle definirati ili se nisu htjele suočiti s njim jer svi mi u društvu imamo neku ulogu koju ne bi smjeli preispitivati. Pogotovo uzorne kršćanke, majke ili domaćice.

Radi se o osjećaju gubitka identiteta.

Ja sam ga osjećala posljednjih nekoliko godina i u početku sam uvijek pomislila da nešto nije u redu sa mnom jer svi oko mene izgledaju vrlo sabrano.

Zašto se ja ne osjećam sabrano?!

Prvi osjećaj gubitka identiteta - udaja

Ja sam odrastala u vrijeme kada, ako si rekla da se ne želiš udati, prvo pitanje koje je uslijedilo bilo je “šta, želiš biti časna sestra”. (Muškarci bi postajali svećenici, naravno.) I moram priznati da sam kao mala mislila da sve žene koje se ne žele udati jedino to ne čine jer osjećaju Božji poziv da budu časne sestre. Prirodni slijed događaja u mojoj sredini u to vrijeme bio je rođenje, školovanje, posao, udaja, djeca, smrt. I još kao mala sam ministrirala u crkvi skoro svaki dan tako da je pitanje o časnim sestrama bilo nekako logično.

Ali…ja kao djevojčica nisam nikada razmišljala o raskošnoj bijeloj haljini, vođenju domaćinstva kao svojoj glavnoj svrsi i rađanju djece. I iskreno, kopanje bašte nije bilo ni na listi mojih životnih ciljeva niti mislim da je netko superiorniji od mene ako obrađuje zemlju. (Jer ako niste znali, jedino su vrijedni oni koji imaju poljoprivredno gospodarstvo i kući dolaze sa žuljevima od kopanja.)

Kao što znate, ipak sam se sretno udala. Nisam imala mnogo veza u životu, ali sam pametno birala. Ne mogu se zamisliti biti s bilo kim drugim.

No sjećam se da sam se, kako se vjenčanje približavalo, osjećala čudno. Pitala sam se je li to nešto što želim, što se od mene očekuje, moram li odmah roditi djecu…I još k tome, mijenjam prezime.

Odjednom imam taj neki novi identitet.

Zato sam imala potrebu zadržati svoje prezime. Da, bilo je predugačko, i ime i oba prezimena, ali moje prezime je dio mene. I dan-danas se zbog toga osjećam kao ja. Svećenik mi je tijekom cijelog procesa vjenčanja i zadržavanja svog prezimena dobro naribao nos, ali to mi je samo budilo inat da i dalje radim kako ja hoću. Nisam se udala u skupoj vjenčanici, slavili smo u dvorištu mojih roditelja i imali smo karaoke, sve ukrase sam sama priredila i bilo je upravo onako kako smo nas dvoje htjeli. Bilo je onih koji su nekim svojim komentarima i ponašanjima dali do znanja da bi radije slavili u fancy restoranu, ali to je bio naš dan i naše slavlje. Ljudi žive u zabludi da se vjenčanja rade da se počaste gosti, tj. silna rodbina koja je “dužna” tvojim roditeljima. Vjenčanja se događaju radi mladenaca, a gosti su pozvani da sudjeluju ako žele. To je moj stav.

U ovom slučaju moj osjećaj gubitka identiteta je bio kratkog vijeka, ali važan trenutak za početak nove faze u mom životu.

Drugi osjećaj gubitka identiteta - rođenje djeteta

Kao vjenčanje, nisam nikada posebno priželjkivala biti majka. Nisam mislila da put do zadovoljstva svake žene vodi prema majčinstvu. Ni danas to ne mislim. I iskreno, nisam mislila da imam grudi samo zato da mogu dojiti dijete. (Što se kasnije pokazalo i istinito jer moje nisu radile kada sam rodila. Ipak se pokazalo da su samo za ukras.)

U jednom trenutku sam poželjela imati malu kopiju nas dvoje i dogodilo se. Toliko sam se naslušala da su porod i dojenje najljepši osjećaj u životu žene.

Nisu! Bilo je grozno! U rađaonici su me mrzili jer sam se derala i nisam mogla normalno sjesti mjesec dana poslije. Grudi su mi toliko istiskali u mjesec dana pokušaja dojenja da i dan-danas imam strije, a ni nisam dojila.

Obožavam svoje dijete, ali to je u početku to - nitko te nikada fucking ne pita kako se ti osjećaš u toj novoj ulozi jer se podrazumijeva da je to najdivniji i najispunjeniji osjećaj koji žena ikada može osjetiti. Pitaju te dojiš li, dobiva li dijete na težini, je li već prespavalo noć, daješ li mu dudu (jer se to ne smije), nosaš li ga previše (jer se to ne smije), nosiš li ga van (pogodili ste, jer se to ne smije).

Da vam budem iskrena, prvi dan kad smo muž i ja bili sami sa svojim djetetom, zaboravili smo ga presvući na nekoliko sati. Prvu večer nazvala sam svoju kumu da ju pitam koliko često moram hraniti svoje dijete. Čitaš o tim stvarima, ali tek kad imaš pred sobom nemoćnog malog čovjeka, gledaš ga i ne možeš vjerovati da si ti odgovorna…ono… da ti ne umre, je l’?! Nekako smatram da mi zatvorski život ne bi baš pristajao.

Sigurna sam da bi se neka dog-mom brže snašla u tim stvarima od mene.

Je.. ga, ja sam slow learner.

Jednostavno se privremeno izgubiš u novim odgovornostima koje imaš i ako ne radiš kako su radili tvoji preci od 1854. i prenosili znanja s koljena na koljeno, a između dojenja (guess what) kopale u bašti ili pekle kolače, društvo ti indirektno nametne osjećaj loše majke. I o tome se nikada ne razgovara! Ne daj Bože da u našem narodu spomeneš da imaš neku postporođajnu depresiju. Znate li što bi vam savjetovali?! Pogađate? Da se prihvatite motike jer ona liječi depresiju, ADHD, autizam i sve ostale -esije i -izmove.

Uglavnom, naše dijete je evo već skoro jedanaest godina živo, a muž kaže da je do sada jedino papigu održao na životu malo duže od godine dana. Ja sam bolja jer sam imala psa četrnaest godina.

Treći osjećaj gubitka identiteta - život u Kanadi

Najduže vrijeme da sam se tako osjećala u svom životu. Nije se dogodilo odmah, nego kad je počelo sjedati da je to sad moj život, da sam daleko od svega što sam ikada poznavala, da se može dogoditi da neću biti blizu moje obitelji ako me zatrebaju, da neću biti dio njihovih radosti i tuga i da moje dijete neće osjetiti zadovoljstvo igranja s bratićima i sestričnama i božićno jutro kod bake, a za avionsku kartu moraš prodati bubreg.

Koga god pozoveš k sebi ili odete se družiti, ipak se osjećaš sam. Iskustva nisu ista, humor nije isti, običaji nisu isti i naposljetku, iako, kao slobodniji smo, ipak nismo jer moraš biti politički korektan non-stop. Također nikakav bolji posao niti novac niti neki drugi ljudi neće pridonijeti popunjavanju praznine koju osjećaš. Najbolje što možeš osjetiti je privremeni nalet ugode. Kao što ovisnik treba stalni fix da bi se osjećao bolje i da naposljetku ublaži fizičku bol, tako i ja ovdje u stranoj zemlji stalno trebam nešto što će mi odvratiti misli od stvarnog osjećaja. To djeluje privremeno i onda popusti.

Našla sam se u zemlji koja toliko nudi, a ja to ne želim.

Ne želim životariti, voziti dijete po treninzima i nemati nikoga koga bih nazvala nakon napornog dana. Probala sam, ali osjećaj nije isti i praznina u meni je konstantna. Iako sam našla svoje “fixove”, nažalost njihovo djelovanje slabi i često se u ogledalu pitam “tko si, gdje si i što želiš”.

Prema nekim istraživanjima o najčešćim žaljenjima umirućih ljudi sljedeći su se istaknuli među prvih pet:

1. Voljeli bi da su imali hrabrosti živjeti kako su htjeli, a ne kako su drugi očekivali.

2. Voljeli bi da nisu toliko radili.

3. Voljeli bi da su imali više hrabrosti izraziti kako se osjećaju.

4. Voljeli bi da su ostali u kontaktu s prijateljima.

5. Voljeli bi da su si dopustili biti sretni.

Ja sam osjetila da bi se zbog nekih pogrešnih razloga i kratkotrajnih fixeva mogla naći među ovakvima koji žale. Ne mogu živjeti ostatak svog života svjesna da bi se tako osjećala i ne učiniti ništa po tom pitanju. Očekujem puno prepreka i izazova, ali želim živjeti vjerna sebi i svojim uvjerenjima.

Nemojte biti jedni od onih koji će žaliti.

Činite ono što neće biti samo trenutni fix nego što će vas dugotrajno usrećiti!

Ne iscrpljujte se poslom, ne tražite zeleniju travu u susjedovom dvorištu, ne pokoravajte se pritiscima drugih ljudi i ne zaboravite sebe i ono što uistinu želite.

Jedino tako ćete se u ogledaju pogledati i umjesto “tko si” reći si “hej, znam te, što radimo danas”.