Jutros sam ispijajući kavu naišla na motivacijski video u kojem je govornik ispričao priču o mladoj ženi koja je uvijek prije stavljanja pečenke u pećnicu, odrezala dio te pečenke i zatim ju položila u pećnicu. Jednoga dana ju je muž upitao zašto to uvijek radi. Njezin odgovor i jedini razlog tog postupka je bio da je to naučila od svoje mame koja je to uvijek radila pa su se složili da nazovu majku i da nju pitaju isto pitanje. I majčin odgovor je bio isti - naučila je to od svoje majke. Svo troje znatiželjnika su se tada složili da ovu priču dovedu do kraja te da nazovu baku te da i nju pitaju isto pitanje. Bakin odgovor je bio sljedeći - u vrijeme kada je ona bila mlada, pećnice nisu bile toliko široke kao danas pa je dio pečenke rezala kako bi ta ista pečenka stala u pećnicu.
(Nadam se da nisam previše navela sve kuharice kako će ovaj post imati ikakve veze sa sočnom hranom iz pećnice.
Jer neće!)
Jedan na očigled tako bezazlen čin koji se prenosi generacijama, a ima tako široku primjenu u mnogim društvenim normama. Ako krenete o tome dublje razmišljati dolazimo do zaključka da prihvaćamo i primjenjujemo nešto nelogično i nešto što ne preispitujemo, a da pojma nemamo zašto. Radimo to samo zato jer su to radili svi prije nas pa je "logično" da i mi tako nastavimo.
Govornik je u videu imao svoj smjer priče i svoje zaključke koji možda i neće biti toliko daleko od onoga što ću ja ovdje napisati. Netko drugi će imati neke druge asocijacije gledajući video, ali mene je video zapravo podsjetio na razgovor koji sam nekidan vodila u šetnji sa svojim mužem. Dotakli smo se mnogih tema i primjera u kojima nas društvo naprosto potiče da činimo stvari, da se ponašamo na određeni način i prihvaćamo određene norme koje uopće ne preispitujemo, načine i norme koji se smatraju prihvatljivima samo zato jer su u nekolicini slučajeva funkcionirale. Kada nisu funkcionirale, nismo preispitivali razloge neuspjeha nego smo ih samo obilježili kao trenutak u kojem smo mi u nečemu pogriješili.
Često se nas dvoje tako dotaknemo i odgoja djece pa smo se dotakli i našeg sina koji je jednostavno svoj sa svim svojim manama i vrlinama, razumnošću i tvrdoglavošću, jednostavnostima i složenostima kojima on prilazi situacijama i stvarima. Dotakli smo se odgojnih načina na koji su odgajane generacije i generacije ljudi u našem današnjem društvu, uključujući i nas, te odgojnih postupaka i društvenih normi naučenih od naših roditelja, njihovih odgojnih postupaka i društvenih normi naučenih od njihovih roditelja i tako u nedogled, a zapravo ti nitko ne bi mogao dati točan razlog zašto baš takav odgoj i zašto baš te društvene norme. Nepisana su to pravila u koja se naš sin nekako uopće nije uklapao.
Zašto su baš to tako sjajne vrijednosti i metode koje prenosimo s generacije na generaciju?!
Zašto su baš to postupci koji se u našem društvu smatraju jedino prihvatljivim i svako odbijanje takvih postupaka završava zaključkom da je dijete zločesto, neodgojeno i društveno neprilagođeno, a usudila bih se reći, ponekad i da nešto s njim nije u redu, sve s čim smo se moj suprug i ja susretali posljednjih nekoliko godina.
Postavši majka, na prvom mjestu mi je, naravno, uvijek bilo zdravlje moga djeteta. Pored toga, konstantno sam brinula i o tome hoće li postati dobar čovjek, hoće li biti prihvaćen u društvu, hoće li njegovo ponašanje njegovim vršnjacima biti čudno, hoće li se osjećati usamljeno, hoće li se snaći u svijetu punom kritike, osuda i zlobe, hoće li u njega upirati prstom, hoće li ga drugi pokušati povrijediti budući da je takav svoj kakav je. A kada kažem “takav kakav je”, mislim na njegovo nepristajanje na obrasce prosječnog ponašanja i nereagiranje na izjave tipa “vidi kako druga djeca, zašto ne možeš i ti”. On u svojoj glavi vodi svoj način života. Moram priznati da me osobno njegov način vrlo često izluđuje kao majku, ali sam ponekad istodobno i ponosna i čak se nadam da će zadržati taj stav “kome se ne sviđam, njegov problem” i u odrasloj dobi. Vrlo često karakterno u njemu vidim sebe, ali razlika je u tome što sam se ja silno željela svidjeti drugima. Radi ono što svi rade i bit ćeš normalna. Iako sam unutar sebe osjećala nelagodu i nelogičnost kod nekih nametnutih uhodanih obrazaca ponašanja, sve sam to potisnula jer ako si na bilo koji način iskakao od društvene norme, s tobom nešto nije bilo u redu. Ako ne radim stvari na način na koji svi rade, neću se uklopiti. Ponašaj se, misli i radi kako društvo nalaže još od stoljeća sedmog i imat ćeš prijatelje, istomišljenike i nećeš biti usamljen. Danas vrlo često priželjkujem samoću. Na svu sreću, naš sin nema potrebu za takvom vrstom afirmacije.
Priznajem, u mnogo sam navrata pokušala ukalupiti vlastito dijete. Pokušala sam slijediti s njim neka opća pravila po nekoj općoj knjizi sa nekim općim zaključcima koji uopće nisu trebali biti primjenjivi na život i razvoj mog djeteta i naš život kao obitelji. Figurativno rečeno, vrlo sam ga često pokušala ugurati u pećnicu koja nije bila njegovih dimenzija, ali to sam radila jer nisam preispitivala tu metodu, jer sam jednostavno očekivala da on unutra stane kao što mnoga djeca stanu u nekakvu prosječnost. Majka godine, ha?! Ne kažem da on nije bio kao mnoga druga djeca i da je po nečem bolji ili gori od druge djece, ali po ponašanju definitivno nije bio prosječan. Neki su čak predložili i posjet psihologu. Mislim da bi pravi društveno prihvatljivi izraz za njegovo ponašanje vrlo često bio “zločest i neodgojen”.
Zašto još nije propuzao kad njegovi vršnjaci jesu?
Zašto nije još propričao?
Zašto ne crta kao druga djeca njegove dobi?
Zašto neće slatko pjevati pjesmice kao djeca s kojom ide u vrtić?
Zašto ne želi sudjelovati u vrtićkim i školskim priredbama?
Zašto neda da ga poljubim i otima se kada ga želim zagrliti?
Zašto se stalno skriva iza nas kada smo okruženi drugim ljudima?
Ne može li kao normalno dijete pozdraviti kako smo ga učili?
Zašto nije kao druga djeca?
U dobi od nekih 5 ili 6 godina postao je vrlo dramatičan kada nije želio pažnju, ali ju je ipak dobivao na jedan stravičan način kada je svima znao govoriti kako njegov život ništa ne valja i kako želi umrijeti. Nekako si mislim kako mi je upravo zbog tih izjava počela kosa sijediti.
Zašto? Zašto govori te strašne stvari? Treba li uistinu psihologa? Što s njim nije u redu? Bujica pitanja u mojoj glavi koja su mi nametala osjećaj krivnje.
Iskreno, postalo mi je naporno objašnjavati ljudima da on ne radi stvari i ne reagira na neke jednostavne aktivnosti poput druge djece i da mu treba duže vremena da se uključi u nove socijalne situacije. Ili zašto stalno šnjofka svoju dekicu iako ima već osam godina ili zašto ga ne mogu ostaviti na sred ulice tijekom jednog od mnogih njegovih tantruma kada je bio mlađi iako su mi svi pametovali nešto tipa “pokazala bih ja njemu” ili “ostavila bih ga ja da se dere” i slično. “Normalnom” društvu takve stvari budu čudne pa zagledaju, donose zaključke, savjetuju, kritiziraju, a ja ostavljam dojam majke koja nema kontrolu nad vlastitim djetetom. Ponekad sam se osjećala kao najveći luzer od majke. Ponekad sam se osjećala da me je tim nekim određenim postupkom, baš u tom trenutku, slomio. Ubrzo sam naučila da to ipak nije to jer takvih je trenutaka bilo još mnogo i da me je slamao još puno puta, ali i da mene zapravo nije tako lako slomiti. Ponekad sam samo otišla u sobu, pokrila se preko glave i bila tupa. Nisam plakala. Bila sam doslovno tupa. Bez suza, bez emocija. Prazna.
Ono što sam trebala shvatiti u to vrijeme je da se moj sin nije dao ukalupiti. Nije bio tipičan primjer djeteta “by the book”. Majčinstvo mi je uistinu u to vrijeme teško sjedalo. Moje naučene i s koljena na koljeno prenošene odgojne metode i uzaludni pokušaji ispravljanja njegovih društveno nepoželjnih obrazaca ponašanja na njega nisu djelovali. Priznajem, ja sam željela dijete koje će mi dotrčati u naručje nakon škole, dijete koje će me primiti za ruku i sa mnom bez scene otići kući i imati normalan dan. Željela sam da bez otpora prihvati aktivnosti i procese koji normalno funkcioniraju u većini obitelji. To se nije s njim događalo. Umjesto toga, mi smo imali bacanja po podu, deranja oko nošenja kamenja u školu, kašnjenja zbog spomenutih i sličnih razloga, deranja i nasilnog naguravanja novih patika na nogu u trgovini cipela i kasnovečernjeg sjedenja na podu i nagovaranja na tuširanje, mnogobrojna deranja u trgovini iz tko zna kojih razloga i slično. Majčinstvo mi nije uopće izgledalo kao najljepši posao na svijetu, kako neke majke znaju reći.
Moram priznati da mi je trebalo neko vrijeme da se odmaknem od tih nekih odgojnih dogmi i što se zapravo očekuje od mene kao majke u društvu. Trebalo mi je vremena da prihvatim vlastito dijete i da se ne sramim u javnosti. Još uvijek mi ponekad bude teško u određenom trenutku ostati smirena i razumna i još uvijek često kažem pogrešne stvari. Ono što me vrati u normalu je činjenica da je moj sin ipak dobro dijete i mislim da, što se tiče moralnih stavki u odgoju, naš sin i nas dvoje roditelja, idemo u dobrom smjeru. Da, neobičan je, glasan je, divlji je, ali nas i svakodnevno iznenadi, raznježi i učini ponosnima mnogim svojim postupcima i zaključcima.
Kada sam se odmakla od zamisli o savršenom roditeljstvu, shvatila sam da bili mi toj našoj djeci majka, otac, baba, deda, šef ili neki drugi oblik autoriteta po starosti, poziciji, bračnom statusu ili nekim drugim oblicima odnosa, ne trebaju se dati ukalupiti niti podčiniti jer se to očekuje od njih. Ne činiti nikome zlo, uvijek se truditi biti bolja verzija sebe, naučiti ih razlikovati dobro od lošeg postupka i zauzeti se za sebe i za drugoga ako uoče nepravdu...nije li to pametnije i bolje za cijelo čovječanstvo nego naučiti ih da sjede mirno za stolom kao po nekom protokolu ili da izbiflaju pjesmicu napamet kako bismo se mi imali kome pohvaliti snimkom na kojoj naše dijete pjeva pjesmicu koju svi pjevaju?!
Odgoj naše djece je cjeloživotno obrazovanje za nas roditelje. Iako je opće mišljenje da svi roditelji prolaze jednaka iskustva, po mom mišljenju to uopće ne mora biti pravilo. Svi mi volimo svoju djecu i stalno brinemo o njima i rekla bih, da nam je to svima zajedničko, ali podizanje djeteta nije svima isto. Situacije u kojima se ponekad nađemo kao roditelji nisu svima iste. U podizanju djeteta nema recepta za slijediti za pečenje pečenke i nema uputa za rukovanje pećnicom. Ako ćemo se vratiti na početak priče, svakoj pečenci treba individualno pristupiti, a i svaka pećnica ima drugačije postavke. Djeca ne dolaze uz upute za rukovanje. Ponekad sam u stanju da bi mi upute dobro došle. Ponekad sam u stanju da bi mi čak dobro došla i mogućnost vraćanja na tvorničke postavke no unatoč usponima i padovima u roditeljstvu, nekako si mislim da ako redovito preispitujem svoj odgojni pristup i ne povodim se idejama kako pravilno odgajati dijete i što se u društvu smatra normalnim, već sam na dobrom putu.
Kommentare