Što sam starija to više primjećujem kako me druženje s ljudima na duže vrijeme iscrpljuje. Nije da ne volim druženja i ljude, ali radije promatram i osluškujem nego da sudjelujem u razgovorima. Prije nekoliko godina sam mislila da sa mnom nešto nije u redu jer u jednom trenutku nekih socijalnih situacija poželim bez riječi ustati i jednostavno otići. Ako to ne učinim, počnem osjećati nemir, a nerijetko mi i tijelo počne reagirati nekom boljkom - glavoboljom ili boli u stomaku. Vrlo često uživam u tišini, a najdraže društvo su mi suprug i sin. Nemam želju od njih pobjeći i družiti se s nekim drugim ljudima. Nekada mi samo treba mali odmak od svakodnevnice i ljudi. Ako mi nedostaje samoće, odem u dužu šetnju ili na trčanje. Tada mi priroda napuni baterije i spremna sam za dalje. Ako nisam u prilici ni to učiniti, zatvorim se na sat vremena u sobu i slušam glazbu sa slušalicama. Nerijetko i zaplešem. Da, zaplešem! Koliko god vam to možda čudno zvučalo, mene je ples same sa sobom uvijek smirivao, a svatko za sebe treba naći nešto što ga smiruje. Nema publike, ne moraš se stidjeti, ne moraš paziti znaš li ili ne znaš, moj izbor glazbe. Prazna glava, samo pokret.
Mnogima bih ispala nedruštvena, neprilagođena i čudakinja, ali znate što...tolike sam godine provela zakukuljena u neke zadane obrasce ponašanja da mi se više neda. Društveni, obiteljski, religiozni, prijateljski, neprijateljski, poslovni, školski...svi su me ti obrasci doveli do propitkivanja, analiziranja, konstantnog preispitivanja svih svojih postupaka, i onih vrijednih preispitivanja i onih koji to nisu bili. Nakupina takvih trenutaka vas u jednom trenutku dovede do ludila.
Biti dosljedan samom sebi je najbolje što možeš učiniti za sebe.
Ja točno znam kada je moja dosljednost samoj sebi i samopouzdanje počelo blijediti. Dogodilo se to u šestom razredu osnovne škole, najgorem vremenu za jednog pubertetliju. U vremenu kada se dijete počinje tražiti kao osoba, ja sam se u tom procesu na neki način izgubila. Istina, mnoga djeca se izgube u tom periodu, ali kada ta životna faza, u kojoj misliš da su ti roditelji najgori neprijatelji prođe, nekako se ipak počneš formirati kao osoba i razviješ neke jače karakterne temelje. Moji karakterni temelji su iz te faze izašli jako klimavi i nastupila je faza negativne samokritičnosti i podcjenjivanja vlastitih sposobnosti.
Ispričat ću vam kako se to dogodilo. Želim napomenuti da sam otada mnogo naučila o sebi. Ne mogu reći da sam naučila o drugima jer to ni ne pokušavam postići. Treba krenuti od sebe, mijenjati sebe, a ne druge jer to nije naš zadatak. Dugo mi je vremena trebalo da neke stvari otpustim iz sebe, ali pitala sam se često kakva bih bila sada da se nije dogodilo to što se dogodilo. Ali, istina je i ta da se to nije trebalo dogoditi na način na koji se dogodilo. Događaji iz djetinjstva te ponekad obilježe. Nekada jače, nekada slabije, nekada se zaborave, ali vrlo često čuče u nama dok posljedice koje nose ne odluče eksplodirati.
Ja sam uvijek bila energično dijete. Voljela sam se kreativno izražavati kroz pjesmu, ples i pisanje. Moja je učiteljica u učeničkoj knjižici na kraju prvog razreda napisala da volim biti vođa grupe. Nakon zvona za početak sata ja sam uvijek bila među onim kažnjenim dječacima pred pločom koji su morali čitati naglas neki tekst iz čitanke. Rekla bih da se u ništa nisam bojala uključiti. Nevjerojatno koliko su se stvari promijenile otada. Danas isključivo volim raditi sama ili sa što manje ljudi. Ne volim biti glavna u ničemu, a Bože sačuvaj da ja budem inicijator bilo čega. Ne volim grupe, ne volim promjene u svojoj rutini i ne volim isticanje ni u kakvoj aktivnosti. Zbog toga mi je kao učiteljici bilo lakše razumjeti djecu koja su radije radila sama, a ne u grupama. Meni je team building noćna mora. Ali, eto, kao djetetu mi je bilo zabavno imati pažnju u nečemu što sam voljela raditi. Ne da zadivim druge nego sam jednostavno voljela sudjelovati u svemu. Pedagogija se u školama u to vrijeme svodila na upisivanje prvašića u školu i na strah od razgovora s pedagogom ili ravnateljem, a učitelji su nerijetko voljeli svoje miljenike, njih troje ili četvero u razredu koji su prolazili s peticom i nitko nije pričao o tome koliko se pažnje posvećuje ostalim dvadeset i nešto druge djece u razredu. Ja sam bila među onih troje ili četvero i moram priznati da sam često bila birana za mnoge aktivnosti. Bila sam omiljena.
Ili se barem tako činilo.
U šestom razredu su našu školu posjetili Bucka, Darko i Ivica, glumački trio koji je na televiziji tijekom rata vodio program za djecu Mala vizija. Nakon rata su posjećivali škole sa svojim predstavama, ali je i svaka škola izabirala djecu koja će u ime škole izvesti također neke kreativne točke. Taj jedan put kada su posjetili našu školu, od tri odabrane točke, dvije sam vodila ja, a treću, literarnu, je vodila moja razredna prijateljica, ali s tekstom koji sam ja napisala. Nekoliko dana prije nego se sve to izdogađalo, ja sam sasvim slučajno saznala da se protiv mene u školi potpisuje peticija koju su organizirale neke djevojčice iz mog razreda.
Bilo bi predramatično reći da mi se svijet srušio, ali sjećam se puno plakanja. Nekako sam osjećala da sam to zaslužila no je li to bio pravi način?! Kao dijete nikada se to nisam zapitala, ali kako je vrijeme prolazilo, mijenjala sam se. Prestajala sam biti prisutna u svemu, ali i ono nešto što sam željela napraviti, bilo je popraćeno niskim samopouzdanjem.
Kako me ljudi sada vide? Što o meni misle? Što o meni govore? Analiziraju li svaki moj postupak ili riječ? Smijem li biti zadovoljna samom sobom? Smijem li sebi biti važna? Je li u redu reći da sam sebi važna? Jesam li se dobro izrazila? Jesam li arogantna? Vrijeđa li moja pojava nekoga? Jesam li čudna ako šutim? Pričam li previše? Imam li sada pravo izraziti svoj stav? Je li u redu da ipak kažem da ima nešto u čemu sam dobra? Hrpa pitanja kojih je s vremenom bilo sve više kad god sam bila okružena ljudima. Jednostavno sam si postajala nedovoljna u svemu. Sve što sam htjela napraviti započinjalo je pitanjima. Prestajala sam biti sebi dosljedna jer sam se uvijek brinula što će drugi na to reći. Ovaj događaj nisam nikada skrivala, ali nisam ga ni često prepričavala. Vjerujem da je za sve druge to bilo nešto što se taj tjedan dogodilo u školi. Ni ja mu nisam pridavala puno važnosti dok nisam došla do neke odrasle dobi i sama se počela pitati što mi se dogodilo i zašto se stalno nešto skrivam i povlačim u grupi. Zašto se bojim reći svoju ideju ili stav o nečemu. Stalno sam mislila da moram nešto mijenjati o sebi ili na sebi kako netko moje postupke ne bi smatrao uvredom i povredom njihovih prava. Postajalo mi je prenaporno biti u vlastitoj glavi.
Mišljenja sam da pedagogija u mojoj tadašnjoj školi nije odradila svoj dio zadatka, ni od strane učitelja ni od strane stručnih suradnika. Tadašnji ravnatelj vjerojatno nije imao niti pojma što se događa. Niti se razgovaralo s djevojčicama začetnicama peticije niti sa mnom, niti su se učitelji djelomično smatrali odgovornima što su uopće imali svoje miljenike. Nitko se zapravo nije zapitao zašto je do svega toga uopće došlo. Moram priznati da sam do kraja osnovne škole, s tim djevojčicama čak postala i dobra prijateljica. Danas se drugačije djeluje u školi i za svaki problem se nastoji naći rješenje. Barem u sredinama u kojim sam ja radila. Vjerujem da ima još onih koji su zalutali u školstvo, ali mislim (barem se nadam) da su takvi danas ipak u manjini.
Sve što se događa oko nas, na ovakav ili onakav način ostavlja trag u nama. Nekada više, nekada manje. Nekada mislimo da neke naše nesigurnosti dolaze i bez povoda, ali je li uistinu tako?! Moje iskustvo odmoglo mi je u mnogim društvenim situacijama, ali me je i dovelo do toga da s vremenom pogledam u sebe i idem prema osobi kakva želim postati zbog sebe, a ne zbog drugih. Ja sam ta čije odobravanje želim za samu sebe. Ako me nešto veseli i ako se u nečemu osjećam dobro (a da pri tome nisam manijakalni ubojica), koga briga što će drugi misliti o tome. Dugo mi je trebalo da si to posvijestim. Ali samo posvijestim jer na samom djelovanju još radim.
Vjerujem da se mnogi neće složiti, ali generalno u našem društvu vlada jedna pretpostavka da ako si dobar u nečemu, ne smiješ to reći naglas jer bi mogao ispasti arogantan. Tako je u društvu, na razgovoru za posao, u školskim klupama, u obitelji... Mislim da ljudi trebaju biti svjesni svojih kvaliteta i ne bojati se izreći ih. Jednako tako, trebali bi biti svjesni stvari na kojima bi trebali još raditi, bez osjećaja da nešto nije u redu s njima. Rad na sebi je cjeloživotni proces i iako će ovo možda biti već klišej, stvarno se čovjek treba udaljiti od stvari, ljudi i situacija koji ti unose nemir u izgradnji boljeg sebe. Pleši, istražuj, smij se glupostima, čini stvari koje te vesele, izađi u prirodu, piši, sanjaj, radi i živi onako kako želiš. Jednostavno, budi dosljedan samom sebi!
Comentários