Ljudi! Jedina vrsta koja će uništiti samu sebe i sve lijepo što već ionako visi na koncu.
Nemoguće je ne vidjeti svakodnevne naslove. Nemoguće je zažmiriti nad fotografijama djece u strahu koji nam je vrlo poznat. Tuga, zgražanje, protesti, molitve… Sada nam pandemija izgleda kao mica maca jer nam nad glavama doslovno netko žonglira idejom o 3. svjetskom ratu i nuklearkama. Nažalost, nema mira u svijetu i nema plivanja s delfinima. Nadrkani svjetski vođe i dalje uspoređuju veličinu svojih penisa. Jedan luđak koji baš to jutro nije popio svoju rozu tableticu prijeti cijelom svijetu. Još uvijek sam u šoku i svaki put kada pomislim da još ima nade za svijet, dogodi se nešto što tu moju nadu sprži kao sunce mrava kroz povećalo. Živimo, nadamo se, trudimo se biti pozitivni, odgajamo svoju djecu, učimo ih moralu, trudimo se postaviti ih na noge, usmjeravamo ih i zagovaramo obrazovanje kako bi im bilo dobro danas - sutra.
A hoće li uopće biti sutra za njih?!
Ako i bude, kakvo će to sutra izgledati?!
Na što ih pripremamo?!
Prije koju godinu radila sam sa ženom iz Ekvadora. S mužem i dvojicom sinova došla je u Kanadu prije mnogo godina kada su joj sinovi bili još dječarci. Sada su odrasli ljudi. Uvijek sam voljela čuti priče drugih imigranata o njihovoj zemlji, o kulturi u kojoj su živjeli, o razlozima odlaska iz rodne zemlje pa sam pitala jednom tu ženu zašto je otišla iz Ekvadora. Ne znam gdje je točno živjela u Ekvadoru, ali mi je ispričala da u njenoj zemlji samo netko jednom dođe, pokupi mušku djecu i odvede ih trenirati za nekakve sukobe. Nisam sigurna čini li to njihova vojska ili neke paramilitarne grupe no tako otete uče ih baratati oružjem i treniraju za borbu. Možda još vidiš svoju djecu, a možda i ne. To je bila njihova svakodnevnica. Otkada je otišla iz Ekvadora, nikada nije bila u posjeti. Tu i tamo nju i njezinu obitelj posjete rođaci iz Ekvadora, ali ona nikada poslije odlaska nije bila tamo. Nije mi rekla razinu svoje domoljubnosti prema Ekvadoru, ali sam shvatila da je otišla da zaštiti svoju djecu, da ih spasi od neizvjesne sudbine, da ih održi na životu pa makar se do kraja života držali njezine suknje. I gle, njih dvojica žive samostalno, neovisni o svojim roditeljima. Čak u drugom gradu. A nisu ni služili vojsku koja bi ih naučila preživjeti bez mame.
Sjetila sam se nje nekidan kada sam iz znatiželje i očito jer sam glupa na milijun, otišla u komentare nekog članka na fejsu čiji naslov je pozivao ljude da se izjasne o služenju vojnog roka u Hrvatskoj. Već smo to čitali x puta. Svaka zemlja ima vojsku. Vojska ima svoju ulogu i u miru, ne samo u ratu. Tko voli, nek izvoli! Tko ne voli, za njega je to gubljenje dragocjenog vremena od nekoliko mjeseci ili godinu dana ako za to vrijeme može raditi nešto puno korisnije i nešto što voli. Nije me razljutio naslov članka nego po ne znam koji put komentari ljudi.
Živimo u 21. stoljeću, vremenu u kojem smo više nego ikada svjesni svojih prava, dižemo se na nepravdu, zauzimamo se za sebe, što prije nije bilo ni zamislivo, ali ipak smatramo da će vojska od muškog djeteta napraviti super čovjeka i muža koji će znati što je red, rad i disciplina. Da će ga vojska naučiti domoljublju i istrenirati jedan vrlo bitan, do tada, neotkriveni talent - naučiti rastaviti i sastaviti pušku i narediti krevet u 6 ujutro. Da više neće biti pederčić koji će se do kraja života držati mamine suknje.
Čitam te komentare i po ne znam koji put se zgražam nad činjenicom da se muški komentatori hvale što su završili vojsku i bili u ratu, a ne kao ovi danas gejevi koji se boje svoje sjene. To je kao hvalevrijedna karakteristika koja čovjeka čini čovjekom?!
Ženske komentatorice zahtijevaju obvezan vojni rok koji će im proizvesti super muža u svijetu gdje one neće morati niti prstom maknuti jer će sve to njihov vojni super muškarac koji je sve te divne stvari naučio kao vojnik. Neke smatraju da bi vojska proizvela super dijete čijim će se ratnim postigućima one moći hvaliti u komentarima na fejsu ili ne daj Bože 30 godina poslije jer će moći reći kako su dale svoje sinove za domovinu. Komentiraju i žene koje imaju samo žensku djecu ili žene koje su toliko kivne na sav muški rod da je jedini lijek za njih da odu služiti vojni rok. Vojska od dječaka stvara muškarca koji zna što je red, rad i disciplina.
Priznajem, bilo je i komentara majki koje vole svoju djecu i općenito ne mrze muškarce.
Ne mogu da se ne pitam, tko su sve te budale i jesu li stajali u pogrešnom redu kada se pamet dijelila.
Davno sam pročitala negdje da nije heroj onaj koji ide u rat nego onaj tko se bori da do rata ne dođe. Takav čovjek se proizvodi kod kuće, ne u vojsci! Nije sramota bojati se rata. Nije sramota odbiti ratovati. Nije sramota bojati se ljudi koji ratove započinju. Njih se tek treba bojati jer ako uspiju navesti milijune drugih ljudi da mrze i ubijaju nevinu djecu zbog veličine granica, s njima nešto ozbiljno nije u redu. To je opasno čarobnjaštvo ili opet, iskompleksirani su malim penisom. Meni je moj sin jednom rekao da sam ljuta jer nemam pišu. Sad tek vidim povezanost te dvije stvari! Svi oni koji započinju ratove zapravo nemaju pišu. Nemaju pišu pa žele veće granice jer većeg pišu ne mogu imati. Jasno kao dan! Davno sam trebala roditi da me vlastito dijete nauči životnim lekcijama.
Kao majka, radije bih imala sina koji se drži moje suknje nego mrtvo dijete.
Radije bih imala živog muža, brata i oca nego razlog da se mogu cijelom narodu hvaliti da su muškarci u mojoj obitelji dali život za domovinu. A što je domovina bez ljudi koje volim nego prazno i tužno mjesto?! Kako da uživam na pragu koje su branili kad njih nema da taj prag prijeđu i uživaju s nama živima u onome što se nalazi iza tog praga - u toplini obiteljske atmosfere, smijeha i ljubavi?! Domovina nije mjesto, domovina je osjećaj. Na svijetu ima toliko divnih jezera, planina, mora, neba, plaža, prirode. Vidiš jedno i kreneš prema drugome. No na svijetu je samo ta jedna jedinstvena osoba koju voliš na jedan jedinstveni način i onda je više nema.
Je li vrijedno?!
Žao mi je ljudi koji “dobrovoljno” odu u rat jer nisu shvatili da njihov čin nije dobrovoljan. Njihov čin je proizvod nametanja rata. Ideš u rat da ostvariš nečiju bolesnu želju za moći i veličinom. Ideš u rat da nitko ne može reći da si kukavica jer nisi ratovao. Nema ništa dobrovoljnog u tome.
Žao mi je i ljudi koji se hvale da je netko njihov pao za domovinu jer im je to jedina utjeha. Imaju barem domovinu iako nemaju voljenu osobu.
Žao mi je ljudi koji su ipak ratovali jer je njihov duh slomljen svim hororima koje su doživjeli iako se izvana ne čine takvima.
Žao mi je i onih majki koje kažu da će vojska od dječaka učiniti muškarca, a kod kuće imaju samo kćeri. One znaju samo pola priče. One znaju ono što je dobro za njihove kćeri, ali nikada neće znati što je dobro za njhove sinove.
I na kraju, žao mi je naše djece jer je njihova budućnost neizvjesnija nego ikada.
Hoće li uopće biti budućnosti za njih?
U svijetu se trenutno vodi preko dvadeset oružanih sukoba i ratova zbog granica, droge, terorizma, nadmoći. Neki traju već godinama. Ništa nas povijest nije naučila. I ovo će proći. Taman kad se smirimo i opet pomislimo “možda ipak”, naći će se neki novi Putin. Možda sin od ovih gore praznoglavaca koji vole ratovati.
Ničega se na svijetu ne bismo trebali toliko bojati kao ljudi i njihovih bolesnih ambicija!
“Oni koji su u ratu s drugima, nisu u miru sami sa sobom.” Willian Hazlitt
Kommentare