Ne volim odlaziti kod zubara i ginekologa. Pregled gore i dolje, hihihihi.
To su dva pregleda u godini koja me užasavaju. I ne, to nisam ja razmažena i ne, to nije nešto preko čega mi je lako prijeći. Zaozbiljno ih se bojim i tjeraju me u stanje tjeskobe i panike i položaj fetusa prije i poslije pregleda.
Da vas ne šokiram previše s ginekologom odmah na početku, ajd’ krenut ću od zubara.
Prije koji tjedan imala sam zakazano čišćenje zubi. Imala sam to zakazano još prije mjesec dana, ali sam dobila napad panike. Da, napad panike! Higijeničarka mi je namazala zube blagim anestetikom u obliku gela koji sam zatražila, počela je raditi i odjednom nisam mogla disati. Nije bila stvar u nekakvoj alergiji na anestetik jer taj tretman dobivam svaki put kada ovdje idem kod zubara i do sada je sve funkcioniralo normalno. Morala je zaustaviti tretman, a ja sam sjedila dvadesetak minuta da dođem k sebi. Iako se vidjelo da je i ona malo bila u stanju panike, ostala je vrlo pribrana i brinula o mom trenutnom stanju s puno pažnje. Ne znam što je točno potaknulo paniku ovaj put. Možda zato što je bila druga osoba, a ne ona koja mi inače radi. Možda zato što na jednom zubu nemam krunu i obično mi je taj zub malo osjetljiviji i da vam budem iskrena, sjetila sam ga se kada su one male zubarske bušilice počele raditi. Možda jer mi se svašta skupilo u glavi, a vjerujte mi, imam toliko dijaloga sama sa sobom da uopće ni nisam u potrazi za dodatnom socijalizacijom. Ne znam…dogodilo se. Ovdje kod zubara zaista dobijete vrhunski tretman. Možete gledati televiziju na plafonu dok ležite na zubarskoj stolici ili staviti slušalice i slušati glazbu za vrijeme tretmana. Zubari i higijeničari vam pričaju sve što se događa, a nerijetko se dotaknu i drugih tema pa vam nije dosadno. Anestetik možete dobiti uvijek. Uglavnom, sve je rezultiralo odgađanjem čišćenja zubi i dobivanjem sedativa za sljedeći posjet koji sam i iskoristila. Zubi su očišćeni, hvala Bogu i sada se opet gledamo za pola godine.
Iako sam cijelo vrijeme mislila da taj sedativ uopće ne djeluje, sada kada razmišljam i kada sam “normalna”, zapravo se jesam osjećala opuštenije nego u normalnim situacijama. Ja sam zapravo zamišljala da će me sedativ toliko urokati da će me muž unijeti na nosilima u ordinaciju. Nisam smjela voziti taj dan i nisam smjela doći sama. Šta ja znam, nikada prije nisam morala piti nešto za opuštanje. Istina, morfij je bio super kada sam imala bubrežni kamenac, ali to je sasvim druga priča. Ne daj Bože da meni netko ponudi neku vrstu droge. Da se naslutiti da ja definitivno ne bih bila onaj tip osobe “koja može prestati kada hoće”. Ako mi je super….wheeeee!!! Daj još, je l’?!
Vrlo slična stvar mi se događa kada odem na ginekološki pregled. Kada se o golotinji radi, vrlo sam sramežljiva i nakon takvog pregleda, sam znala doći kući i rasplakati se. Nije se to uvijek događalo i nisam uvijek shvaćala da se to događa iz tog razloga. Uvijek sam birala ženske ginekologe i kada sam to drugima pričala, moram priznati da sam često nailazila na nerazumijevanje. Komentari su bili tipa “pa oni se toga nagledaju” ili “to je sasvim normalno” ili “joj, što si smiješna”. Vjerujte mi, boli mene uvo koliko vagina dnevno vide ginekolozi jer ovdje nije stvar u njima. Nešto što je drugima sasvim normalno, meni stvara tjeskobu. Sram, strah, tjeskoba…nazovite to kako hoćete, ali posjet ginekologu u meni stvara ozbiljnu nelagodu.
Kao što sam ranije spomenula, ljudi na tuđe strahove često odmahuju rukom i tim činom umanjuju intenzitet tog straha za osobu koja uistinu ima problem s tim. Ono što se dalje događa je to da se osoba u strahu, uz svoj strah, naravno, počne osjećati i kao totalni kreten jer to nije nešto čega se obično boji većina ljudi pa ispadaš čudak. Najlakše je pobijediti tuđi strah, je l’?! Ne znam kako je s vama, ali kada ja iznesem svoje strahove nekome javno, ne očekujem da me se razuvjeri niti govori klišej rečenice poput “ma nemaš se čega bojati” ili “brzo će proći”, koje će me magično osloboditi tog straha. Dapače, takve me rečenice iritiraju i iskreno, da se mene pita, ne mora biti baš ništa rečeno u tom trenutku. Ja svoj strah moram pobijediti sama!
Bila sam u situacijama gdje su moji strahovi i tjeskobe bili odbačeni i preko kojih se prešlo kao preko otirača. Bila sam ismijavana, prozivana, nesuradljiva, socijalno neprilagođena. Nažalost, gledala sam i svoje uplašeno dijete koje je bilo u frasu od postupka kroz koji je trebao proći. Na njegov strah se reagiralo inatom i fizičkim nadjačavanjem. Kao mali razvijemo strah od npr. zubara jer zubari mog djetinjstva nisu uopće bili taktični, nježni i dragi. Moja se zvala Rada. Nekako imam osjećaj da su svi u jednom trenutku imali zubaricu koja se zvala Rada i koja nije dobro popravljala zube, ali je dobro usadila nepovjerenje prema zubarima. Kud se bojiš, tu ti još nadmeni zubar govori kako si već velika, a veliki se ne boje zubara. Zaboli te, a zubar te razuvjerava da te ne boli i da izmišljaš. Nemaš pravo na nikakvu anesteziju jer Hrvatska. Bojiš se pomaknuti da ti bušilicom ne probuši obraz, a nemaš nikakvu kontrolu na sobom jer doslovno imaš nečije ruke u ustima i nečiju facu na svojoj faci. Kažu ti da digneš ruku ako te zaboli, ti dižeš ruku dok ne poplavi, ali se ništa ne događa. Tako sam ja izgubila povjerenje u zubare i iako se sada, evo, nemam razloga plašiti zubara, ipak moram dobiti sedativ jer strahovi iz djetinjstva ti se prikradu kada god jedeš hladan sladoled koliko god neopranih i pokvarenih zubi zubari vidjeli u svom životu. Sladoled nema nikakve veze s mojim strahom od ginekologa, očito, ali je pregled grozan i neugodan i ne sjeda svim ženama kao odlazak u na masažu.
Kao što vidite strahovi ne nestaju ako ti netko kaže “ma nemaš se čega bojati” ili u “naše vrijeme nije bilo paničnih napada jer smo kopali u polju”.
Ajde nemojmo umanjivati tuđe strahove i brige! Ljudi imaju različite tjeskobe, manjih ili većih intenziteta. Nikada ne znaš što muči tu osobu, s čim se nosi i bori povremeno ili svakodnevno. Ako imaš potrebu nešto reći, umjesto “sverješive” rečenice “ne boj se” ili “neće ti biti ništa”, reci nešto tipa “mogu li ja nešto učiniti da se opustiš” ili “mogu li ti nekako pomoći da se bolje osjećaš”. Nemoj odmah krenuti sa savjetima i svojim iskustvima koje pomažu jedino tebi da se osjećaš bolje i superiorno nad osobom koja je trenutno u problemu. Nemoj učiniti da se radi o tebi. Ponekad je dovoljno prešutjeti i ne pokušavati popraviti situaciju. Tjeskobe, strahovi i brige oko nečega nisu bezazleni osobi koja ih proživljava kao nekome tko samo sluša o njima i odmahuje rukom. Ako ti se neda slušati tjeskobnu osobu, nemoj. Nekada nečija šutnja pomaže puno više nego nečije iskustvo, makar ono bilo i slično.
Comentarios