Welcome home!

Prije dva tjedna moj muž puž, sin i ja smo postali kanadski državljani.

Yup!

Nešto što se jedva dočekalo, konačno je iza nas. Postoje pravila koja se moraju ispoštivati da bi se postao Kanađanin i postoji test koji smo uspješno prošli.

Odlazeći iz domaje, cilj je bio zauvijek ostati u Kanadi. Tražili smo bolje mogućnosti za naše dijete jer je postalo očito da su mito, korupcija i imanje veze dio priručnika “Croatia for Dummies”. Nakon mjesec dana, ja sam htjela ići kući. Odjednom mi je sinulo da moj muž ipak ne zarađuje dovoljno da idemo kući kad god ja imam PMS. Moje dijete je u to vrijeme imalo opasne tantrume na ulici, u trgovini, oko kupanja, oko hrane… pa sam si često poželjela pucati u glavu. Iako figurativno govoreći o pucanju u glavu, istini na volju, znala sam sjesti na pod prazne glave i samo buljiti u jednu točku dok se on derao negdje u blizini. Često mi nije bio drag.

I ok, život je nekako tekao. Nastupile su promjene od kojih je meni svaka, ali baš svaka, teško pala. Nije da sam se nešto ovdje posebno našla i nakon pet godina. Nemojte misliti da je svakom imigrantu tako kao meni jer ja sam spec. Imam te neke svoje mušice kojih se teško riješiti.

Unatoč tom svom nenalaženju, osjećam kako se mnogo stvari promjenilo u meni. Neke stvari sam otpustila, neke dopustila, neke propustila. Žao mi je samo onih koje sam propustila. Činjenica je da jednostavno ne možeš otići živjeti na drugi kraj svijeta i ne promijeniti se. Oni koji se nisu promjenili ili su odbili promijeniti se, su se vratili u Hrvatsku u prvoj godini boravka u Kanadi. Ja mislim da sam se promjenila. Neki su mi spočitnuli da sam se promjenila na gore. I iako sam se nakon tih nekih komentara i sama zapitala jesu li ti neki u pravu, shvatila sam da su u krivu. 😛

Nakon mnogo tužnih dana, nekako smo počeli razmišljati da ćemo se vratiti u Hrvatsku, ali nakon što dobijemo kanadsko državljanstvo jer možda jednom ipak naše dijete poželi otići živjeti u Kanadu, možda se poželi školovati u Kanadi, možda mu prisjedne da se po svim šalterima izderuju na njega ili da mu za bilo koji posao treba neka veza ili možda jednostavno poželi, ne znam, pobjeći od nekog novog rata.

Kako je vrijeme odmicalo, ideja o povratku, iako još uvijek prisutna (uglavnom s moje strane), sve mi se čini dalja. Ne zbog mene. Ja sam i prije živjela u hrvatskom društvu i opet bi se priviknula, ali moje dijete nije. I znam, mnogi bi rekli “ma privikao bi se on”, ali želim li ja uistinu, želite li vi da vam se djeca privikavaju na nešto što ne funkcionira već godinama?! Ne mogu se ne zapitati, jesam li ja dobar roditelj ako mu to učinim.

Ne znam, možda bi bio sretan i naš povratak još nije isključen, ali užasno se lomim kao roditelj.

Bio je jedan trenutak ceremonije tijekom dobivanja kanadskog državljanstva u kojem su mi se zasuzile oči. Ne od sreće nažalost. Naime, prije su te ceremonije bile vrlo svečane i grupne u nekom centru. Sad, nakon pandemije, se to obavlja online u zoom call-u. Svi smo u malim ekrančićima u svojim dnevnim sobama dok službenici i sutkinje vode proces. Govorimo zakletvu, pjevamo himnu i u jednom trenutku nam kanadski službenici čestitaju i na ekranu se pojavi rečenica WELCOME HOME! (Dobrodošli kući!) U tom se trenutku u meni nešto slomilo i u meni se pojavilo pitanje “a gdje je dom”.

Znam da nije svim imigrantima isto, ali vjerujem da većina nije ni tu ni tamo. (To me uvijek podsjeti na onu priču iz osnovne škole Čardak ni na nebu ni zemlji.)

Imali smo dva života. Želimo i jedan i drugi. Na obje strane nas nešto vuče, ali istina je da se nekada teško oduprijeti nostalgiji i u toj situaciji počnemo romantizirati život koji smo napustli. Počnemo razmišljati kako je komfort zona bila ipak najbolja za nas. Ja sam osobno vrlo često pomislila kako je ovaj novi svijet u kojem sada živim prestimulativan za mene jer sam se odjednom našla u situaciji s mnogo više izbora nego što sam prije imala. Shvatila sam da mi je teško izaći iz mentalnih okvira u kojima sam odrastala. Prilikom nekih mojih postupaka, čak i u novoj sredini, očekivala sam određene neugodne reakcije ljudi s kojima sam se morala nositi gotovo cijeli život. Istina je da uživam u blagodatima nove sredine, ali istodobno još uvijek preispitujem svaki svoj postupak na svakom području svog života - profesionalnom, emocionalnom, socijalnom. Još uvijek često očekujem da, ako nešto ne napravim dobro, da će odmah netko početi vikati na mene ili barem reći “pa kako to ne znaš, ti si završila fakultet”. Često zaboravljam da ovo društvo drugačije funkcionira.

Zato se vrlo često osjećam izgubljeno. Pitam se koliko će mi trebati vremena da se opustim i konačno si posvijestim da obrasci ponašanja i sustav u kojem sam živjela do svojih tridesetih nisu pravilo. Pravila su se promjenila u pozitivnom smjeru i evo mene tu sad, kukam kako mi nedostaje Hrvatska.

Čudan sam ja svat!

Uglavnom, što bude bit će. Cilj je postignut i što god odlučili, bitno je ne osvrtati se. Trudim se ne žaliti za onim što je moglo biti već gledati kako još može biti bolje.

Sada kada sam to tako lijepo sročila, idem si skuhati još jednu kavu, zanemariti sve što sam ovdje napisala i još malo razmišljati kako se uopće ne uklapam u Kanadi i kako bi mi najbolje bilo vratiti se u Hrvatsku. 😂 💪