Na prvoj godini Učiteljskog fakulteta u Osijeku imali smo kolegij koji se zvao Dječja književnost. Vodila ga je jedna postarija profesorica i uvijek sam u njenom predavanju osjetila da uistinu voli te dječje knjižice. Predavajući tako o čarobnim likovima, mjestima i događajima, uvijek je ostajala šokirana našim nepoznavanjem nekih knjiga i pisaca o kojima je pričala. Mi smo uglavnom poznavali, ono, klasične bajke poput Snjeguljice, Crvenkapice, Trnoružice, Ružno pače i slično. Mnogo nas je i dolazilo iz ruralnih mjesta i naši dani su protjecali u igri vani. Nismo baš razmišljali o čitanju knjiga. Cijelo selo je bila naša prilika za maštu. Sjećam se da nas je jednom tako u trenutku šutnje o nekoj bajci pitala “pa dobro jesu li vama roditelji čitali bajke kada ste bili mali”. Ne sjećam se koliko je studenata podiglo ruku, ali se sjećam da velika većina studenata nije.
Profesorica nije mogla doći k sebi.
Ne znam kako su vaši roditelji prije, ali razumijem svoje roditelje. Tata je radio kao zidar. Nerijetko je nakon posla ili vikendom odlazio raditi u fušu. Mama je u to vrijeme prala rublje ručno jer nismo imali perilicu, obrađivala baštu, hranila piliće, zečeve, koze, svinje, obavljala kupovinu, kuhala. Imali smo svaki dan topli ručak na stolu. Od tv programa pogledala je jedino Dnevnik u pola osam navečer i to u miru jer smo mi doslovno išli spavati prije Dnevnika. A i nije bilo toliko raznovrsnih tv kanala kao danas. Da ih je i bilo, ne bi bilo toliko zanimljivo gledati ih na crno - bijelom televizoru. Kasnije je i dobila posao na koji je morala ići. Nekako imam osjećaj da nije baš razmišljala tko je bio Charles Perrault i koje je biblijsko značenje broja sedam u Snjeguljici i sedam patuljaka.
Yup! Ako niste znali sve u bajkama ima neko biblijsko značenje. Bajka nije bajka ako nisi detaljno izanalizirao broj sedam i broj tri (voljela bih vam reći da se za ovo šalim, ali nope) ili ako nisi napravio psihološki profil svakog lika i boje koju je odabrao. Toliko smo psihološki analizirali H. C. Andersena i njegovo Ružno pače, a možda je čovjek jednostavno jednom šetao pored jezerceta i vidio neku raščerupanu patku, dobio nalet kreativnosti i napisao bajku. Te klasične bajke su tako jednostavne i nose tako jasne poruke, ali ne, mi smo od toga morali razvijati filozofiju. A možda smo samo trebali imati sat čitanja bajki, ilustriranja istih i možda stvaranja novih. Možda smo mi na našim predavanjima trebali raditi upravo ono što smo kasnije pokušavali raditi s djecom u razredu - pokrenuti kreativne sokove u tim dječjim glavama. Koga briga je li mjesto i vrijeme radnje pročitane priče zapisano u bilježnicu. Dajmo im da maštaju, razmišljaju, smišljaju, stvaraju, zaključuju, raspravljaju, razmjenjuju mišljenja!
Moj sadašnji život izgleda drugačije od života mojih roditelja i moj način života mi omogućuje da navečer ipak imam energije čitati svom djetetu. Činim to otkad je bio toddler. Kada je bio mali čitala sam mu klasične priče. Kasnije smo ih prepričavali. Pa je došla faza kada ih je sin sam prepričavao. Pa smo nakon toga počeli smišljati sami priče koje ponekad nisu imale ni smisla, ali su bile smiješne. Pa su došli trenuci kada sam smišljala priče koje su odražavale neko njegovo ponašanje tijekom dana. Što je najsmješnije bilo, brzo me je sin prokužio pa me milim glasom znao pitati “jesam to ja” ili “jesi to ti”. I da, bilo je i priča o prdecima i o balcima i drugim tjelesnim izlučevinama i da nas je netko čuo, stavili bi nas na stup roditeljskog srama, ali sve te naše priče prije spavanja postale su naš ritual.
To su trenuci kojih se prisjećam s mnogo emocija.
Moj sin nije ljubitelj škole niti mogu reći da često uzme knjigu i čita no trenutno smo zajedno na trećoj Harry Potter knjizi i prije nekoliko mjeseci je izrazio želju da on i meni čita prije spavanja. To nije čitanje od sat vremena niti čitanje od dvadeset stranica. To je dvadesetak minuta i četiri do šest stranica, ali to je nešto naše što nam pruža ugodu. Ni ja nisam neki strastveni čitač “odraslih” knjiga, ali volim te dječje knjižice i volim to naše večernje druženje uz knjigu. To nam dođe kao mala privatna večernja meditacija. Uz čitanje svome sinu, nadoknađujem sve ono što nisam pročitala kao dijete, a mom sinu je sada već sasvim normalno da se prije spavanja čita knjiga. Ne prihvaća to kao nešto što mora nego kao druženje sa svojim roditeljima i nikada nije odbio ovakav način druženja.
Budući da sam bila učiteljica godinama i promatrajući razvoj svog djeteta i njegovih interesa, a i način njegovog školovanja sada, da vam budem iskrena, shvatila sam da uloga školske lektire nema neki poseban značaj na razvijanje dječjih čitalačkih navika. Dapače, nerijetko čitanje lektire u djeci izaziva otpor i osjećaj neugode. Netko ti kaže što moraš čitati. Knjige često nema u knjižnici jer više odjeljenja čita za lektiru istu knjigu pa to dođe kao da ti netko kaže i kada moraš čitati. Imaš zadatak pa ispada da ti netko kaže i na koji način moraš čitati knjigu. Zatim, djeca se tjeraju da čitaju sama jer na taj način vježbaju čitanje. Da, vježbaju čitanje, ali razvijaju nevoljkost prema čitanju. Tjera ih se. Kada je ikada netko zavolio nešto na što je natjeran?!
Za vježbanje čitanja neka biraju sami što će čitati!
Cijelo svoje školovanje slušam profesore koji nam govore da se lektira čita s olovkom u ruci. Nisam to prije preispitivala, ali mi to sada već toliko dugo zvuči kao gomila gluposti. Toliko si opterećen zadovoljiti formu zbog ocjene da čitanje knjige nije ugoda nego zadatak. Pronađi citat, pronađi boju, napiši rečenicu koja nam govori o mjestu i vremenu radnje, napiši redoslijed događaja…
I naposljetku, pisanje lektire.
Ima nekoliko situacija koje su me posebno izluđivale kao učiteljicu.
Situacija broj 1: Pisanje lektire kemijskom olovkom.
Da, neki to još uvijek zahtijevaju. Zbog urednosti? Zbog manje brisanja? Zbog dokazivanja kako se mora naučiti pisati kemijskom? Neka djeca cijelo svoje slobodno poslijepodne ili vikend ili nekoliko dana nakon škole provode pišući lektiru jer pišu sporije nego druga djeca, a i treba im i pomoć pa čekaju mamu i tatu da dođu s posla s njima pisati.
Situacija broj 2: Uredno pisanje lektire koje su nadzirali roditelji u kojem niti jedna rečenica nije izašla iz djetetove glave.
Bitno je zadovoljiti formu koju je učiteljica zadala. Ne daj Bože da dijete izrazi svoje mišljenje o knjizi.
Situacija broj 3: Učiteljice koje se hvale kako su postigle uredno pisanje lektire sa svojim učenicima, a pri tome su u primjeni bile situacije 1 i 2 iznad. Slova od crte do crte, kemijskom, obrazac je jednoličan, zadovoljen i napisan točno kao i dvadeset puta prije. To je primjer uzorne lektire za ocjenu izvrstan.
Situacija broj 4: Dijete je dobro napisalo lektiru, ali je zbog (ne)urednosti dobilo četvorku.
Rečenice su smislene, samostalno napisane (jer kada upoznate dijete već znate kako razmišlja) i dodan je osobni stav o knjizi, ali rukopis je “ružan” pa sve napisano izgleda pomalo neuredno. Hellooo? Jeste li ikada uspjeli pročitati bilo koji liječnički rukopis pa ste ipak dobili lijek u ljekarni?!
Situacija broj 5: Šabloniziranje pisanja lektire.
Zna se da lektira mora imati temu, likove, mjesto i vrijeme radnje, analizu likova i meni omiljeno, redoslijed događaja. I onda slijediš taj obrazac četiri godine, dođeš u peti razred i nova profesorica hrvatskog jezika koja ima neke svoje filmove u glavi kaže “pa tko je tebe učio pisati lektiru” jer opet se vraćam na onu dobru staru “knjiga o kojoj nije ništa zapisano, kao da nije pročitana”.
I sad vi meni recite gdje se spominje čitanje?!
Gdje je uživanje u knjizi?!
Gdje je zamišljanje svjetova, ljudi, situacija?
Gdje je ugoda i želja za čitanjem?
Sve se svodi na dokazivanje da smo lektiru uistinu pročitali i zadovoljili kriterije za izvrsnu ocjenu.
Roditeljstvo je cjeloživotno učenje i kroz godine znala mi se u glavi nametnuti pomisao da bi možda moje dijete trebalo početi čitati samo. Ono, kako će razviti čitalačke navike i kako će vježbati čitanje ako mu ja budem stalno čitala?! O pisanju lektire da i ne govorim. Pa moj sin kao da piše nogom.
Lijevom!
Dok sam još radila kao učiteljica, jedna me je draga mama pitala može li njeno dijete u drugom razredu čitati lektire za četvrti razred jer je izrazio tu želju. Neke učiteljice ne vole kada djeca rade nešto unaprijed. Nemam neko posebno logično objašnjenje za to. Kada sam znala slušati o radu drugih učiteljica od rodbine ili poznanika, htjela sam biti poštena prema kolegicama pa sam si znala pravdati da svatko radi na svoj način. Zažmiriš na takve stvari i radiš dalje po svom, ali mi bude žao djece jer imaju pravo zavoljeti aktivnosti u školi, ali se to ne događa.
Lektira je u školi postala isključivo zadatak. Ne možemo reći da je itko još naučio dobro čitati čitajući lektiru ili da je naučio uredno pisati pišući lektiru.
Rijetki osjećaju ugodu kada čitaju lektiru.
U svemu smo programirani slijediti nekakav protokol, prihvaćamo to tako kako je i ne mijenjamo ništa. Kao majka, toliko sam ponosna na svoje dijete kada mi navečer pročita tih nekoliko stranica priče jer znam da je to poželio sam. Možda neće pomicati planine svojim načitanim mozgom, možda neće točno znati zapisati temu Pinokija, ali činjenica da je uživao u čitanju i da će ga čitanje podsjećati na druženje s roditeljima je za mene više nego dovoljna. Nemaju sva djeca urođenu želju za čitanjem i to nije nešto za osuditi, ali smatram da nije sve izgubljeno. Ako im pristupimo knjigom na pravi način, ako im ne predstavimo knjigu kao zadatak, možda neće uzeti čitati nešto iz dosade, ali barem im knjiga neće biti mrska.
Nikada nije kasno za uvesti svoj večenji ritual s djetetetom.
Ne čekajte ponedjeljak za dodati nešto što će imati vrijednost u vašem i u životu vašega djeteta.
Vrijeme je sada!
Comentarios