Došla sam u dob kada je pola deset navečer sasvim razumno vrijeme za odlazak na spavanje i šest ujutro vrijeme za ustanak, ne zato jer je vrijeme za dnevne obveze nego jer me bole leđa od ležanja.
Ponekad se sjetim svoje pokojne bake koja je ustajala u vrijeme kada se moj bratić vraćao iz noćnog života. Ako si nešto nije već našla za raditi po dvorištu, sjela je na klupicu i molila krunicu.
Svima nam je tada to bila smiješna priča o baki, ali evo mene čak i nedjeljom ujutro, budna od šest, a veš mašina već vrti centrifugu. U našem narodu kaže se da se i Bog odmarao u nedjelju i da je bilo kakav rad nedjeljom grijeh. Budući da ja ne mogu oprati veš snagom misli, ja ponekad nedjeljom stavim veš na pranje. Istina, nije pranje veša baš tako zabavno kao u vrijeme moje bake pa je danas puno teže naći grijeh u pranju nedjeljom tako da sam sigurna da i Bog negdje sjedi i zijeva od dosade.
Trenutno sam nezaposlena i u nekom zadrtom svijetu moglo bi se reći da po cijeli dan ništa ne radim. Iskreno, ostavila sam posao da se odmorim i u miru stignem stvari za svoju obitelj i sebe. Nekoć sam radila i jedva stizala normalno funkcionirati u vlastitoj kući. Koji god posao radila, sve je uvijek bila utrka. Ustani rano, pripremi dijete, odradi posao, trči pokupi dijete, smisli što je za ručak, pripremi ručak, pospremi, očisti, stavi dijete na spavanje, pripremi se za sutrašnji posao, podruži se s obitelji, izvedi dijete negdje u park, osmisli večeru, stavi dijete na spavanje…i još more sitnica koje žena, majka i supruga čini uz posao da bi održavala red u domu, odgojila dobro dijete, stvorila mu lijepa sjećanja te održavala bračni život pun nježnosti, ljubavi i razumijevanja.
Istina, s vremenom jedna vrsta obveza se smanji, ali dođu neke nove. Ono što je konstantno prisutno je krivnja, sumnja u sebe kao majke i supruge i stalno preispitivanje vlastite sebe.
Provodim li dovoljno vremena s obitelji?
Jesam li dovoljno dobra, nježna, brižna?
Stvaram li dovoljno uspomena?
Družim li se dovoljno sa djetetom i suprugom?
Pružaju li moji obroci dovoljno hranjivih stvari za normalan razvoj mog djeteta?
Jesam li prestroga? Jesam li preblaga?
Stvaram li svom djetetu dovoljno intelektualnih, moralnih, emocionalnih, kreativnih poticaja i mogućnosti za zdrav razvoj na svim njegovim područjima života?
Iskorištavam li dovoljno prostor za tzv. odgojni trenutak?
Jesam li prema mužu bila pregruba, jesam li se istresla bezrazložno?
Prigovaram li previše?
I činjenica je da, na kraju napornog radnog dana shvatim da, da bih sve stigla i stvorila svojoj maloj obitelji ugodan dom pun ljubavi i strpljenja, budem umorna, nervozna, odsutna i tjeskobna. Upravo ono što sam pokušavala izbjeći.
Vjerujem da je mnogima od vas poznat taj osjećaj i sva ta pitanja.
Ili sam to samo ja?
Je li kasno da kažem da sve ovo pitam za prijateljicu?!
Bilo je dana kada sam osjetila zasićenje mamovanjem, suprugiranjem i vođenjem vlastitog mentalnog dnevnika kako moram sve organizirati, napraviti i stići. Iza toga nastupala je krivnja jer smo na neki način programirane da ako se potužiš nekome, zapravo na to nemaš pravo jer je taj život zapravo naš izbor. Da, imati obitelj, nešto što bi trebalo biti stup svakog društva, je moj izbor i nemam pravo reći da mi je teško. Sama sam htjela obitelj i karijeru i nemam se pravo žaliti.
A ponekad sam samo poželjela da netko napravi nešto za mene, da nisam ja uvijek ta koja mora sve napraviti. Bilo je trenutaka kada sam poželjela započeti dan bez ijedne misli ili obveze. Ponekad sam željela da mene mama kao u djetinjstvu opet ujutro probudi s mirisom kakaa i pohanog kruha ili palente. Koliko je puta možda upravo ona poželjela da netko napravi nešto za nju? Koliko se možda puta upravo ona pitala sva ova prethodna pitanja koja se ja sada pitam? Činjenica da ja još uvijek pamtim miris njenog doručka i da me taj miris vraća u lijepo djetinjstvo, govori mi da je ona ipak uspjela stvoriti uspomene za mene i brata pa se ja tako nadam da će i moje dijete danas - sutra tako.
Zašto ovo pišem?
Nagomilan umor u meni stvarao je tjeskobu. U tim sam se trenucima ili osamljivala ili pod teretom odgovornosti slamala plačući. Ili se događalo ono što najviše nisam voljela - počela sam frantično kukati svakome tko je naišao pa sam davala dojam kojekave luđakinje. Sve što mi je trebalo u trenucima kada sam bila preplavljena negativnim emocijama je bilo da “otkukam” to što imam i da me netko sasluša. Bez šaljivih komentara, bez upadica, bez savjeta ili bez rečenica poput “ma ja bih to ovako”.
U prošlosti se žena i majka nije imala što žaliti na svoj život jer se vjerovalo da je njezina uloga biti žena i majka. Bilo je očekivano da žena uglavnom brine o obitelji kod kuće, a da muž “lovi”. I uopće ne vjerujem da su nakon skuhanog ručka žene sjele i ostatak dana ne radile ništa. Moja mama je bila duže vrijeme domaćica i ne sjećam se da je do navečer uopće sjela. Uvijek je imala što za raditi.
Osim što je danas postalo nužno da u obitelji rade i žena i muž, žene su poželjele imati i karijeru. Ostvariti se u nečemu u čemu misle da su dobre i pokazati potencijal. I sasvim je ok imati ambicije nevezane za svoje obiteljske odgovornosti! Zdravo je željeti istraživati, naučiti nešto novo i stvarati nešto zbog čega ćeš se osjećati dobro. Problem je u tome što sustav ne oprašta! Ono što su domaćice prije uspijevale odraditi od 7 ujutro do 9 navečer bez odgovornosti prema poslu negdje drugdje, danas žene moraju ugurati u vremenu od 5 popodne do 9 navečer. I to s osmijehom! A sustav kaže: “Budi izvanredna na poslu, a tvoje obveze koje imaš prema obitelji me se ne tiču.”
Ni društvo ne oprašta!
Ako uz obitelj imaš i karijeru, poštuju te, super si, ti si žena, majka i kraljica, sve stigneš, divna si, krasna si, na posao dolaziš u najboljem izdanju. Ako se ipak kojim slučajem požališ da ne stižeš odraditi nešto ili trebaš dijete odvesti doktoru, nitko nema razumijevanja za to jer to je tvoj izbor. Iza pozornice, činjenica je da mnoge žene jedva stižu odraditi stvari i biti relativno normalan roditelj svom djetetu.
Ako si nezaposlena i to kažeš, pretpostavlja se da zapravo ne možeš naći posao i uslijede nekakvi empatični klišej razgovori poput “bit će, naći ćeš već nešto” i ljudi te nekako sažalijevaju u tom trenutku.
Ako si nezaposlena i ne daj Bože kažeš naglas da je to tvoj izbor…hm, sad kad razmislim, pitam se bi li to itko rekao naglas u našem društvu. Odjednom bi se našla pod svjetlima reflektora, a publika bi potajno osuđivala tvoj nastup. Odjednom bi se našla pod mikroskopom i svako lakiranje noktiju bi bilo povod nekome da te proglasi lijenom. Nijedan razlog tvoje odluke da si ti ta koja ne radi u obitelji ne bi bio opravdan. Pa čak ni taj da želiš biti potpora obitelji jer čini se da potporu daješ samo ako zarađuješ.
Tijekom svoje odrasle dobi nekako sam počela misliti da se ženama ne opraštaju nezaposlenost, karijera i starenje.
Ako si nezaposlena, ništa ne radiš, samo gledaš serije i visiš po kavama. I lakiraš nokte!
Ako si zaposlena, stalno si umorna, mrzovoljna i nenasmijana. I kukaš!
Ako stariš, moraš malo više držati do sebe, pobojati sijede, uvući trbuh i učiniti nešto u vezi bora. Jeste li ikada vidjeli reklamu za kremu protiv bora za muškarce?! Reklame za muškarce uključuju alat, aftershave i dezodorans. I pivo!
Reklame za žene uključuju kreme, šminke, boje za kosu, steznike, sredstva za mršavljenje, razne aparatiće za brijanje i sredstva protiv celulita uz ono, klasični ženski alat - posuđe, sjeckalice i uloške.
Budi dobra majka, supruga i žena od karijere, ali u svakom trenutku budi i lijepa, zgodna, vrijedna, brza, produktivna, nasmijana, mlada (ako ne izvana, onda duhom), susretljiva, puna razumijevanja, strpljiva, društvena, lijepo odjevena, uvijek dostupna, kreativna u kuhinji i voljna u spavaćoj sobi.
I ako ćemo iskreno, prethodno nabrojani zahtjevi vrlo često uopće ne dolaze od naših životnih partnera nego od pritiska sustava i društva. Meni osobno su upravo druge žene primjetile i osjetile potrebu skreniti pažnju na nečist ten, sijede u kosi i višak kilograma.
U svim svojim psihozama koje sam imala, moram odati počast svom mužu. On me je uvijek podržavao i činio koliko je mogao s obzirom na svoje odgovornosti. Postoji određeni stereotip o muškarcima u društvu da ili ništa ne rade ili “samo” pomažu ženi. Imati dobrog životnog partnera nije sreća, nego jedan od prvih pravih životnih izbora jedne žene. Ako kod kuće nemaš podršku, ili je zahtijevaj ili traži dalje. Nadam se da shvaćate da ne sugeriram nevjernost nego da donesete odluku o tome kako želite provesti ostatak svog života s nekim u zajednici. Pa čak i kada vas društvo ne razumije, mora postojati netko u vašem životu tko će smiriti vaše nemire, ublažiti vaše tuge i ušutkati vaše nesigurnosti. I naposljetku, nasmijati vas!
I naravno, ako očekujete podršku onda ju i pružajte jer samo u takvom uzajamnom odnosu žena poput mene ostaje razumna u buri životnih odgovornosti, pa čak i ako ne radi.
Kao ja!
Comments